Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/laganje

Marketing

"Mobilna stanica je isključena"


Sedam godina ranije, Marina je spakirala kofere i odselila. Konce s obitelji presjekla je preko noći, suze su trajale još mjesecima, grčevi u želucu za praznike godinama. I onda je prestalo, nije bilo više ni suza, ni grčeva, ni emocija. Odlasci rodbini u posjet nisu više bili bolno iskustvo za koje se psihički pripremala danima unaprijed, sjedeći s cigaretom u krevetu, zabijajući ruke u kosu i ponavljajući „Moraš biti hrabra, moraš biti hrabra, na jedno uho neka uđe...“ Postalo je rutina, sve: i osmijesi, i čvrsti, ali hladni stisak ruke. Pitala se toliko puta, osjećaju li i oni isto. Nikada to nije uspjela dokučiti.

Nikada nije razmišljala koliko su njima bolni njezini nedolasci i naprasni odlasci. I to ne zato što je bila sebična, nego što je bila uvjerena da nikome od njih do nje jednostavno – nije stalo. Toliko im je malo vjerovala da je bila sigurna kako su njihovi osmijesi jednostavno maska.

***
Igor je bio Marinin najbolji prijatelj od prve godine fakulteta, društvo za sve rock koncerte na kojima su plesali bosi, skakali u prvim redovima, s drugim, trećim, četvrtim zaredom pivom u rukama...
Bio je prošao već tjedana dana kako ga neprestano zove, a ženski glas automatske pošte govori da je mobitel isključen. U panici, nazvala je njegovu djevojku.

- Hej, draga, Igor je promijenio broj. Nije ti javio? Pa svima je slao... – zbunjena je bila Martina. Ona u tom trenutku nije mogla vidjeti razočaranje na Marininim očima.

***
Marina je sama hodala uz rijeku. Trčala, zapravo. Možda je bila čista pogreška što Igorov novi bvroj, automatski proslijeđen svima u imeniku, nije našao put do njezina mobitela. U tom trenutku, uhvatila ju je panika. Vidjela se već kako za koji mjesec zove isti broj, a poznati joj glas odgovara:
- Aha, joj, sorry... Evo, evo samo malo. Godinu dana kasnije
- Samo malo. Igore, neka djevojka te treba. Godinu i pol kasnije.
- Tko? Dvije godine kasnije.

Možda je pretjerala. Možda ljudi ne zaboravljaju tako lako. I onda se sjetila Petra. Da, ne zaboravljaju. On joj vjerojatno nikada neće zaboraviti. I oprostiti. I javiti se.

Kad se sve zbroji, čovjek uvijek ostaje sam. Greškom ili namjerom.


Post je objavljen 09.10.2008. u 21:34 sati.