Nemam srca da iskljucim ovaj blog jer su na njemu dvije skoro tri godine mog zivota...a ja jednostavno nemam hrabrosti da to ucinim...to bi bilo ravno samoubojstvu (dobro sad serem ali ne umanjuje injenicu koliko bi mi bilo tesko da tako nesto ucinim, iako blog vise nije u modi, bar ne kod moje generacije)..da predem na stvar...mislim da sam u ovih nekoliko godina koliko pisem blog sazrela, nauucila dosta o sebi, drugima i zivotu..sto na pogreskama, a sto na lijepim iskustima...znam da me jos dosta toga ceka...ali imam osjecaj da moje djetinjstvo zavrsava..ne znam kako bi to opisala, da li kao ugodan ili neugodan osjecaj...kad saznam reci cu vam...ali eto imam jednostavno neki osjecaj da sto vise vrijeme prolazi, mene se sve vise poziva na poziva na odgovornost i da se ponasam kao odrasla osoba..a nitko me ne pita da li sam ja uopce spremna ponasati se kao odrasla osoba.. voljela bi reci da jesam, ali lagala bi, jer nisam skroz...ono da mogu 100% sa sigurnoscu reci DA, JESAM....jer da jesam ne bi radila silne gluposti koje radim..nije to nista strasno ili veliko, ali eto jos uvijek su to djecje gluposti, a ne gluposti koje rade odrasli..da se razumijemo i odrasli grijese...mozda cak i vise nego djeca jer ipak kada si odrastao covjek imas neku duznost, odgovornost, a dok si dijete sve ti se oprasta jer tek ucis...tek krece tvoj zivot..i mislis da imas vremena za sve...ali sada kad imam skoro 17, znam da nije puno..imam dojam da mi ne preostaje jos puno vremena za te djecje gluposti....jednom i to ocigledno mora prestati...ali eto...ako nekad moram, bolje da krenem sad, ako se ikada mislim maknuti iz ovog grada...mislim da ce taj dan presuditi mom dragom djetinjstvu..gledam svoje slike kad sam bila mala i ne znam da li da placem jer vise se necu bezbrizno igrati ili da budem sretna jer me napokon netko ozbiljno shvaca i mogu raditi vecinu toga sama...samostalna i slobodna 17godisnjakinja! vrijeme mi u posljednjih nekoliko godina bjezi kroz prste, prebrzo prolazi..ali sve je to zivot...ne mozes ga zaustaviti....dobro, mozes smrcu,. ali za to imam vremena...jos uvijek ne znam kakav ce bit moj zivot...nadam se bolji nego sada i manje stresan...al ono, nadam se najboljem... kako sto bi svatko drugi...ne znam dal itko mojih godina shvaca koliko zapravo jos malo vremena imaju za onu ludu bezbriznost koja nas odusevljava i koja je jos uvijek dio nase svakodnevnice...no jednog dana i njih ce svijet odraslih lupiti u glavu, a pitanje je da li ce se snaci...nekada cak i najjaci pokleknu....mislim da zasad nisam napravila previse gluposti..naravno ima stvari kojih se sramim i na koje nisam ponosna...zadnji takav dogadaj bio je ovu subotu, ali na greskama se uci, a ja sam, barem se nadam, naucila na svojim, koliko god sam mogla...ne znam koliko ovaj post ima smisla...ali...eto...jednostavno sam morala iznijeti ovo sve na "papir"..mislim imam ja i dnevnik doma, ali htjela sam napisati i ovdje jer tko zna, mozda se nadje netko tko ce procitati ovo i kome ce pomoci..uvijek ti je lakse kad znas da ima jos netko tko hoda u cipelama slicnim tvojim...ako razumijete sto hocu reci..mislim da je to sve za danas...dosta sam pametovala za jednu plavusu...LOL... ljubi vas Nyc Girl....
Post je objavljen 09.10.2008. u 14:54 sati.