...Dani prolaze ali su prazni... Toliko ljudi, a opet... kao da nikoga nema... Zapravo, sve je nekako besmisleno i tmurno... Postoji velika praznina koja postaje nepodnošljiva. Traži da ju se ispuni, ali ne bilo čime... već baš njom... tom posebnom osobom... Taj gubitak čini se prevelik. Zapravo... mozak ne dopušta nikakvo zadovoljstvo i sreću jer te neprestano muči istom boli... istim mislima...
Za sve nas koji se ponekad ovako osjećamo samo mogu reći da nas ima više. Nismo sami... i svaka osoba s vremenom bude tužna i usamljena. Za nas je ovo vrijeme prihvaćanja istine... Istine da je jedan period našeg života s jednom osobom završio... Nekad je to vrlo teška činjenica za prihvatiti, a neki se s njom nikada ne pomire. Štoviše, pokušavaju silom vratiti stare trenutke, no ni sami ne razumiju da kad je jednom gotovo... nikada više ne može biti isto. Uglavnom, zna biti samo gore...
Tuga i usamljenost je usko vezana za sjetu i depresiju. Nekad sami sebi prigovaramo i preispitujemo svoje odluke... Pitamo se da li smo ispravno odlučili što smo otišli... i ponekad zbog samog straha od samoće preispitivamo se iznova i iznova ne bi li sami sebe uvjerili da smo pogriješili... Ako smo ostavljeni tužni smo uglavnom jer mislimo da smo tome nužno mi krivi. Jesam li bila dovoljno pažljiva? Gdje sam griješila? To su vrlo česta pitanja, iako odgovor na pitanje zašto smo ostavljeni nije nužno u nama samima... već u toj drugoj osobi... Ne smijemo za sve sebe kriviti. Uostalom, veza nije odnos gdje se problemi stavljaju na leđa i odgovornost jednog partnera, već oba
Tuga koju osjećamo se uglavnom baš svodi na to... osjećaj krivnje... Nekad smo i ljuti sami na sebe. Ljuti smo što smo toj osobi poklanjali toliko pažnje, a ona to nije zaslužila. Ljuti smo što smo pokazali osjećaje... osjećaje koje je taj drugi odbacio... No... znajte da niste pogriješili. Sve što ste napravili za tu osobu samo pokazuje vašu snagu i dobrotu. Nemojte na to gledati kao da ste bili dobri zbog te osobe, već zbog samog sebe... Iako me ostavio nikad nisam požalila što sam mu 100puta oprostila sto je bio sebičan, ostavljajući me u suzama, kad sam ga molila nije me slušao ... jer to je ono što sam ja... a ako me je ostavio... ah... SAMO JE ON NA GUBITKU.
Znam da možda nije fer da se sve tako loše završi... ali... hej... that's life... Nisu sve stvari pod našom kontrolom. Uvijek se sve može u sekundi preokrenuti bez da nas itko pita za mišljenje... Jedino na nama ostaje da prihvatimo tuđe odluke jer istina je takva da zaista nam ništa drugo ni ne preostaje.
Istina je da čovjek treba vremena da preboli neke stvari poput ostavljanja i sl., no to ne znači samosažaljevanje ,zatvaranje u kući. Trebate se tada više posvetiti samome sebi... Morate shvatiti i vidjeti da tuga nije jedino što se trenutno događa oko vas... jer vi ste stvoreni za mnogo više... Iskoristite sav vaš potencijal i zasjajte... Nedajte da vas tuga preuzme jer ona vrlo teško napušta...
Ako ste ikada mislili da ste sami... sada se nadam da shvaćate da niste....Stoga, glavu gore i idi dalje... puno toga te još čeka...
Post je objavljen 24.09.2008. u 19:43 sati.