Marketing
Ajne klajne štr-brc vjenčanje - a nije moje
Šta obožavan ovaj dio godine, nema više Nikonima oboružanih Japanaca poradi kojih su moji prstići obavezno stradavali u potezu priko Pjace, na plaži je čak moguće cili šugaman rasprostrit a da nekog "susida" nisan zakinula za prostor za šlape/boršu/morski rekvizit, ABS u autiću je napokon odahnuo od ludih čeških vozača koji koče ko ludi čim vide štand s pomidorima uz cestu, a temperature još nisu za duge rukave - bablje lito me likey. "Di si bia, šta si radia" monade preskočimo. Doživljaje s Iron Maidena san ionako prepričala svim živim ljudima koji su u zadnjih misec dana imali (ne)sreću bit u mojoj blizini, a prekokontinentskih izleta kao prošle godine nije bilo. Još. No ipak jednu "stvarčicu" moram za vjeke vjekova ovdi zabilježit.
Prije nekoliko dana bila san na piru - inače zadnji na kojem san ja prisustvovala i donekle svojim plakanjem/vrištanjem uništila, bio je prije 19 godina (u moju obranu imala san nekih 6 godina tada) kada se udavala moja jedina tetka koja i dan danas, nekin čudom, broji 29 godina :p Sve običaje koji se vezuju uz taj divan i krasan običaj ja poznam iz priča moje zadarske prijateljice, koja je, valjda, imala sriće i bila na uber super kewl pirevima, i ništa me nije moglo pripremit za taj subotnji debakl (o'klen mi pobogu ova rič).
Spuštanje mog obraza do neviđenih nizina počelo je odmah po izlasku iz auta kad je mladoženja došao po mene, iščupao me iz auta - doveo pred goste i šta je još gore roditelje - inače stigli smo među zadnjima tako da su svi već bili tu - te predstavio kao svoju ljubavnicu. Krasno. Pretpostavljan da mi je lice svojim crvenim sjajem zasjenilo čak i moju ginger kosu. Za bolje razumijevanje patnji kvarat stoljeća mlade Azzul - mladence znan tako površno, da ću prije nabrojat deset seoceta u sjeverozapadnoj regiji Sibira nego njihova puna imena i prezimena - oni su prijatelji mog dragog a ja san ih vidila deboto jednom u svom životu.
Preživjevši to nezaboravno upoznavanje trudila san se sakriti u gomili, što bi mi i pošlo za rukom da dragi nije u 10 minuti popio cijelu litru čistog domaćeg vina - kad je bal nek je maskenbal. Počelo je s njegovim vrlo glasnim kesuljenjem u crkvi, zatim vikanjem na mladog, te kasnije i mladu dok ju je otac vodio na oltar. Na moje opomene da se jedino on čuje tokon obreda samo me je fino gurnuo, jer to je kao baza. Sve je kulminiralo njegovim skidanjem šlape, te vitlanjem iste prema svećeniku. Gdje su ona super svojstva vantjelesnih doživljaja baš kad ih trebaš... argh!
Nada umire zadnje te sam se tješila kako je sve to prošlo jedva zapaženo, pravac prvi kafić i udri po čistom jegeru do zaborava prethodnih događaja. Bilo je dobro dok je alkohol držao.. A kasnije... Bolje da prešutim šta se izgubilo, šta se prolilo, šta se razbilo, njegovo valjanje po haubi i njegovu vožnju do doma koje se on, kao ni više-manje svega ostalog - ne sjeća... Blago mu se...
Mladencima - koji, ukoliko ove, prvenstveno, crkvene ispade nisu primjetili, nadam se ne čitaju ovaj blog - želim sve najbolje... Iako mi mlada, u cijelom tom kupusu, nije izgledala najsritnija... Hmmm baš se pitam zašto ;)
Post je objavljen 15.09.2008. u 22:11 sati.