Znaš .. oduvijek vjerujem u tebe.
Ne čujem ništa, ali pretpostavljam da bi pitao otkad , oduvijek ...
Otkad sam progovorila.
Nije prošla večer a da prije sklapanja svojih dječjih okica nisam izrekla molitvu za tebe i zamolila te da čuvaš moje bližnje i mene. Možda je smješno ... ali tako je i danas. Još uvijek to molim.
Želim te pitati, anđele... zašto nisi potražio njegovog anđela?
Zašto se nisi potrudio odvest ga njemu kad sam te to zamolila?
Zašto je njegov anđeo uopće otišao od njega?
Reci mi, anđele... kako anđeo može napustiti svoje dijete?
Kako ću anđele imat snage pogledat njegovog brata, svog najboljeg prijatelja, a da ne krene bujica osjećaja tuge i srdžbe? Kako?
Kako mu reć išta,a pogotovo nešto utješno i ohrabrujuće?
Anđele, ljuta sam. Ljuta sam jer na ovom svijetu, punom boli i patnje i svih negativnih stvari koje se iz dana u dan događaju... mislila sam da vi čuvate svoju djecu...
i nije mi jasno... nije... kako se tako lako može oduzeti mladi ljudski život?
Molim te... pošalji mi bar jedan odgovor...
rip (1989.-2008.)
Post je objavljen 14.09.2008. u 00:02 sati.