Istoga jutra kada je hrvatsku probudila vijest o stravičnoj nesreći na autocesti A1 u kojoj je poginulo 14 slovačkih turista, ni poslijepodne nije donijelo ništa bolje novosti. Pekid programa na radio postajama i vijest da je pod još tada nepoznatim okolnostima u svome stanu umro popularni pjevač Dino Dvornik, zaledila je Hrvatsku.
Otac hrvatskog funka, kako su ga odavno prozvali, u nedjelju je zaspao i više se nikada neće probuditi. Na portalima se redaju vijesti. Svaka nova sitnica o okolnostima smrti odmah se objavljuje, a čitatelji istom brzinom objavljuju i svoje komentare članaka. Većina kratko. Dino! Hvala! Sućut obitelji, Voli te tvoj Split 3, itd.
No na žalost, usprkos Dininoj veličini, puno više je onih koji likuju nad mrtvim čovjekom. Pišu: „Jedan narkoman manje“, „Danijela pripazi, tako će ti završiti i kći“, „Ko j..e narkomančinu“, „Tražio je što je dobio“, itd. Naravno, to govori, prije svega, o njima i njihovu kućnom odgoju. Svi ti dušobrižnici koji se skrivaju iza računalnih šifri, u stvarnom su životu vjerojatno iskompleksirane mizerije koje za svoju nesposobnost, svoje neuspjehe i male nevažne živote, okrivljuju nekog drugog.
Dino je bio kao stvoren za to, za dežurnog krivca. I sam je toga bio svjestan. Čak je to i uglazbio. „Dino je opet ispa' kriv i bit će kriv dok je živ“, stihovi su pjesme „Ništa kontra Splita“. No, ipak se prevario. Dino je ostao kriv i nakon što je otišao s ovoga svijeta.
Nikome od tih istih, loše odgojenih mizerija, nisu važni deseci Dininih stihova uz koje su sami odrastali i plesali. Nije im važno ni što je nagrađivan za svoj rad. Što je njegov spot „Afrika“ prvi s ovih prostora koji se vrtio na MTV-ju. Važno im je samo da se drogirao.
No, da se ne zaboravi, s te droge i skinuo. Nitko od tih dušobrižnika nije mu u tome pomogao. Pomogla mu je samo njegova obitelj. Njegova Danijela koja je uz njega bila gotovo dva desetljeća, u dobru i zlu. I ako mu netko ima što zamjerati, samo je njegova obitelj. Nitko više.
Samo je njima priuštio dobro i loše, veselje i tugu. Svima drugima, nama, njegovim slušateljima i gledateljima, priuštio je samo veselje i dobro.
Na njegovoj se smrti još jednom na djelu pokazala tradicionalna hrvatska zavist. Sve ćemo mi oprostiti, no uspjeh nikada ne. Čak ni kada te osobe više nema među živima.
Dino se, za razliku od svih njih, nije skrivao iza računalne šifre. Svoj je život, pun uspona i padova, lijepih i ružnih trenutaka, stavio na pladanj javnosti. Za sve je svoje „grijehe“ platio, pokajao se i tražio oprost. To nije nimalo lako. Za to je potrebna hrabrost i ljudska veličina.
Pokazao nam je svima da je velik. Otišao je bez pozdrava. U trenu, no iza njega je ostala golema ostavština. Ne samo stotine pjesama, već i predložak kako unatoč svim životnim greškama i nedaćama ostati čovjek.
Zbogom Dino.
Post je objavljen 09.09.2008. u 13:14 sati.