Ured i pogon se razlikuju po tome što u uredu ljudi posluju ili administriraju, a u pogonu rade. Kada ljudi posluju i administriraju, sve se gleda u difuznom svjetlu, ništa nije oštro i jasno, pa čak ni onda kada bismo to očekivali, jer drugačije ne bi trebalo biti. Kada ljudi nešto rade, stvari su konkretne jer je ono čime se bave najčešće vrlo opipljivo ili se o tome može raspravljati na temelju materijalnih dokaza, koji upućuju na to da stvari ili nema, odnosno u kojoj je količini materijalizirana. Kada smo u uredu, rad je tu virtualan, pa je takav i odnos među uredskim radnicima. Dok je sve ono što proizlazi iz rada u pogonu logičkim slijedom popraćeno i jasno, ovdje je zamumuljeno i omotano u papir diskrecijskih prava.
Diskrecija je posebni oblik moći, koji granice prava pomiče u različitim smjerovima. Često se koristi kao sredstvo upravljanja, obično da se prevlada krutost sustava i navodna nepoštenost prava koja proizlaze iz radnih odnosa. Time se uredski radnici uzdižu u više sfere, jer rad kao definicija njihovih međusobnih odnosa sve manje postaje važna. Nepostojanje konkretnog i opipljivog rada ide u prilog društvenom aspektu radne zajednice ureda.
Diskrecijsko pravo uvijek postoji u međusobnoj komunikaciji ljudi, na što su uredski radnici prečesto upućeni. Diskrecijsko pravo svakoga uredskog radnika daje mu pravo da odrediti količinu ljubaznosti i finih riječi koje će uputiti nekome, a koje nisu nužne za obavljanje posla, već su možda izraz ljudskosti, odnosno izraz naklonosti koji ne nosi koristi i koji sigurno ne šteti. Nažalost, uredska nužnost prisiljava uredskog radnika da ovo diskrecijsko pravo širi na područje gdje ne bi htio, pa mora biti više nego je potrebno ljubazan da bi postigao nužnu razinu obavljanja uredskoga rada, a koju bez toga ne bi nikako mogao ostvari. Naravno, uvijek postoji drugi oblik diskrecijskog prava, onaj na namjernu i kontroliranu neljubaznost, koja ima suprotnu funkciju ljubaznosti. Kada je diskrecijsko pravo pojedinca ispravno korišteno, ono ne šteti poslu a niti pojedincu, osim ako on nije previše osjetljiv na način da traži nenormalnu količinu ljubaznosti koja mu mora biti pošto-poto iskazana, s razlogom ili bez njega.
Diskrecijsko pravo ne bi tu imalo smisla spominjati, jer je ono postalo dio čovjeka i njegove društvenosti, a onda kulture i, konačno, naše civilizacije, da nije previše zloupotrebljavano. Zloupotrebljava ga se onda kada se njime neprilično i neracionalno koristi onaj koji ima moć u uredu. Tada on uredske radnike segregira pa imamo cijele društvene stratifikacije, pogotovo ako uredska kombinacija ljudi ima desetljetnu tradiciju i slabu fluktuaciju, koju niti nove akvizicije ne mogu narušiti, jer se obavlja sukladno željama vrha ovoga društva. Modaliteti naklonosti su fizička dopadljivost (pogotovo ako se radi o različitim spolovima), osobne veze i poznanstva, očekivana korist, prošli osobni i poslovni život, sadašnji osobni život, privatne kulturno-političko-društvena orijentacija, osmišljeno vlastito slobodno vrijeme (pogotovo ako je organizirano).
Zloporabu diskrecijskog prava ne bi imalo tu smisla spominjati, kada bi sve završilo na pukom isijavanju ljubaznosti, pod uvjetom da se oni koji se njome ne bi ogrijali ili dobili dovoljno ovakvoga ogrjeva, ne bi žalili na ledeno doba ili polarnu klimu u kojoj prebivaju, a koja ubija život u njima, na što bi im uvijek bilo ukazano da postoji mogućnost seobe u toplije krajeve. Zloporaba diskrecijskog prava u uredu cvate u uredskoj poslovnoj ili adminsitrativnoj zajednici koja nije organizirana, upravljana i vođena kao pogon, jer time moć upravljača postaje difuzna. U drugim uvjetima, sukladno zakonu i drugim internim pravilima ureda inače bila definirana i ograničena, te tako svedena na svoju benignu i socijalnu komponentu, koja, ruku na srce, nije neopasna, jer dopušta razvoja mobinga, koji s društevnog stajališta zajednice nije apsolutno ništa novo pod suncem.
I konačno, postavlja se pitanje u čemu se ogleda zloupotrebljavanje diskrecijskog prava, kako ga se može uočiti ili prepoznati. Svaki misteriozni kupacu u uredu, a pogotovo ako sam u njemu radi, treba indikatore koji će mu pomoći gdje da gleda i na što da obrati pažnju. Ako je debelokožan ili ako je socijalno neizgrađen, može mu se dogoditi da previdi stvarnost pred svojim nosom.
Danas sam se kao misteriozni kupac u uredu ogledala po svojem uredu, jer je to jedan eklatantan primjer zlouporabljivanja diskrecijskog prava kao takvoga. U njemu se može svojim porijeklom ili bračnim drugom dobiti važne pozicije, a onda time i naklonost koja jamči djelovanje i ponašanje koje bi inače bilo teško tolerarirano ili čak nedopustivo, da ne kažem zabranjeno. Ovo može biti dotjerano čak do razine ucjene ili prijetnje uništavanja nečijeg ugleda, dostojanstva ili kredibiliteta, iako se uvijek može obavljati u obliku tračanja ili širenja glasina, ako prvo ne upali. Utjecati se može svojim fizičkim atributima, što su kod žena oči, poprsje, eventualno usta ili kosa, a posljedično i govorom, sve u maniri "na ustima obećanje, u očima požuda". Manje primjetan način utjecanja su sitni pokloni simpatičnosti.
Pokloni simpatičnosti su različiti promotivni materijali do kojih je uredski radnik privatno došao i ne smatra ih dovoljno vrijednim za vlastitu upotrebu jer zna da će se u uredskoj zajednici njima pomaknuti na društvenoj ljestvici. Zgodni promotivni materijali su CD-ovi popularnih pjevača, predmeti s logotipima brendova koji nešto više znače i kojih se ne dolazi lako pa korisnika neće svesti na jeftinu hodajuću oglasnu ploču.
Ako uredski radnik ne može do promotivnih materijala jer nije tako društveno uključen u svojem privatnom životu, dobro će mu doći strategija naglašavanja potrebe zdravoga života, pa može donositi uredskom moćniku plodove prirode ili hranu pripremljenu na "pravi", "domaći", "originalan" ili "prirodan" način od jednako atribuiranih sastojaka. Time će ukazati moćniku da misli na njegovo dobro čak i kada on sam na to ne stigne misliti, a ujedno jača segment razmišljanja o postojanju visoke razine zajedničkoga između njih. Poklonjeni zdravi produkti će se i fizički ugraditi u uredskog moćnika i fizički vratiti onome koji poklone daje barem dvostruko, ali ne i više.
Ako uredski radnik nema sklonosti sakupljanju i preradi plodova zemlje, uvijek se može okrenuti prirodi kao takvoj. On može poklanjati biljke, bilo da je to sobno zelenilo u posudi, ili usput kupljeno rezano cvijeće, kao posebni izraz pažnje i misaone povezanosti. Poklon ima veći značaj ako je uredski radnik sam sudjelovao u njegovoj tvorbi, što znači da se zna vegetativno razmnožavati ili barem presađivati.
Ako je uredski radnik sklon kulturi i umjetnosti, onda može stvoriti kakvu besplatnu kartu za koncert, pozivnicu za otvorenje izložbe ili kakav umjetnički predmet vlastite izrade (jer bi kupljeni bio previše napadan i mogao biti neprikladno etiketiran). Ako se tu ne može iskazati, ali je rječit i domišljat, može igrati na kartu svoje zabavnosti, pa pričati zanimljive priče i dogodovštine, svoje ili tuđe, prisvojene ili izmišljene. U najgorem slučaju može pričati viceve koji nalaze dobar odziv kod uredskog moćnika, te povremeno preuzimati ulogu dvorske lude, ako je sklon uzbuđenjima i hodu po rubu provalije.
Ako je uredski radnik nevoljan trošiti svoje resurse na poklone moćniku, koji ima važnije diskrecijsko pravo od ostalih mu uredskih drugova i kolega, neka si razmisli o posljedicama svoje nepoduzetnosti u ulaganje u simpatičnost ove svoje veze. Tada neka ne gleda sa jalom druge uredske radnike koji na taj način stječu dodatne dane godišnjeg odmora ili slobodne dane, što su odabrani da uredskog moćnika prate ili predstavljaju negdje izvan ureda i tako promiču sebe kao uredsku radnu osobu i element ureda. Može pasti kakakv poslovni put i pripadajuće mu dnevnice, ako se usput bude počašćen besplatnim ručkom kojega nitko neće registrirati, ili se, ako ništa drugo, mogu vidjeti krajevi koje si uredski čovjek ne bi mogao priuštiti iz svoje plaće.
Šire gledano, pogonski radnik treba bjesniti na ovako drskoga, lijenoga i sebičnoga uredskoga radnika koji ne želi ulagati u sebe i iskoristiti svoje kapacitete simpatičnosti ili žaliti što ih on nema jer bi se on našao u takvoj poziciji i znao što mu treba činiti.
Iz ovoga je jasno da se svatko treba zapitati što je pravo, gdje su stvarne granice prava definiranog zakonom, što trebamo smatrati diskrecijskim pravo. U konačnici, čije je zapravo diskrecijsko pravo? Da li je diskrecijsko pravo jednom nogom u sukobu interesa ili je samo neizbježna posljedica društvenosti radnih zajednica, pa je treba nadzirati ili kontrolirati?
Post je objavljen 02.09.2008. u 11:42 sati.