Mnogi se ljudi danas plaše osame. Ne osjećaju sebe ako su sami. Stalno moraju biti okruženi drugim ljudima da bi se uopće osjećali živima. Ali osama može biti i blagoslov.
Bez osame nema istinskog odnosa prema Bogu kao ni prave spoznaje samoga sebe, nema ni prave molitve. Osama je bitan element svakog duhovnog puta.
Isus se povukao u osamu propostivši u pustinji četrdeset dana. Tamo se suočio sa samim sobom, i na jedan nov način pronašao Boga, svojega Oca. Zato ti želim anđela osame da te uvede u plodnu samoću, u samoću u kojoj ćeš spoznati samoga sebe kakav uistinu jesi.
Molitva u osami znači biti jedno sa svime i svima, osjetiti se u dubini svojega bića solidaran i jedno sa svim ljudima.
Riječi Dostojevskog kažu: „Povremena je samoća normalnom čovjeku potrebnija od jela i pića.“ U samoći osjećam što zapravo čini moje čovještvo, osjećam da imam dijela u svemu, u ukupnosti ostvarenja, te konačno i s Onim koji je sve u svemu.
Kada te anđeo osame uvede u ovo osnovno iskustvo tvoje ljudskosti, nestat će u tebi svakoga straha od osamljenosti i napuštenosti. Jer osjećaš da si upravo ondje gdje si sam jedno sa svime.
Svoju samoću tada ne doživljavaš kao osamljenost, nego kao dom, kao biti kod kuće. Biti kod kuće može se jedino tamo gdje prebiva Tajna. Tamo gdje te anđeo osame uvede u posljednju Tajnu koja vlada našim svijetom, tu nikada nisi osamljen, tu si uistinu kod kuće. Ova sveobuhvatna tajna daruje ti dom koji te ni jedan čovjek ne može oduzeti.
Post je objavljen 28.08.2008. u 02:15 sati.