Čini mi se da ovoj državi može pomoći još jedino strah. I to ne bilo čiji strah niti bilo koji strah. Moj, vaš, obični NARODNI strah ovdje nije dovoljan. Ne, ne postiže svrhu jer ništa ne mijenja. MI se plašimo ali ne činimo ništa da to promijenimo- zato što se PLAŠIMO. Zabrinuti smo za svoju SITNU, patetičnu sadašnjost a za budućnost nam se živo....To je ono što je najgore: ne plašimo se za BUDUĆNOST svoje djece. Čekamo, uplašeni za svoja sitna zadovoljstva da NETKO drugi učini ono što je jedino naš posao i što jedino mi imamo PRAVO I OBAVEZU učiniti. Za ljubav budućnosti, zbog naše djece, moramo učiniti da se ONI plaše. Onog momenta kada se ne budu SIGURNO osjećali u svojim kućama, uredima, helikopterima, jahtama i avionima, na javnim mjestima, ovaj narod će moći krenuti dalje.Ljudi moji...trebaju se početi plašiti toliko da požele OTIĆI. I treba ih ispratiti do KRAJA . Trulim rajčicama, pokvarenim jajima i svim drugim SMRDLJIVIM produktima ljudskog bivanja učiniti im SLOBODNO kretanje nemogućim i lagano ih ispratiti čim DALJE. I mogu nas početi HAPSITI. Uhapsiti će jednoga ili deset ili stotinu nas. Tisuću nas ne mogu uhapsiti. I tek tada ćemo moći početi DISATI punim plućima. Ako upotrijebimo smrad da istjeramo smrad. I odagnamo strah. Neka NETKO nešto učini, neka SVATKO ponešto učini....
Dosta mi je ovog straha
UPOMOĆ
Post je objavljen 27.08.2008. u 22:03 sati.