pretpostavljam da mi je ovo prvi put u tri godine (koliko imam blog) a da pišem post u formi dnevnika umjesto poezije i književnosti.
također pretpostavljam da neće biti zadnji.
uvijek sam voljela pisati
uvijek je bilo nečeg privlačnog u praznom rokovniku, nešto što je pozivalo.
u vrijeme kad sam bila nešto mlađe dijete često sam započinjala razne dnevnike, mada nikada nisam znala što bih u njih pisala i obično bi me prošlo nakon par dana.
...ali bi se vratilo.
i sada me privlači bjelina papira, crnilo i pero i neposušena slova pod svjetlošću svijeće.
-jedna od stvari koje volim raditi na stari način.
počela sam pisati sve više takvih neobaveznih zapisa.
tek slijevanje sebe na papir.
-voljela bih da, kada me se pogleda u oči da se vidi barem natruha onoga što jesam.
voljela bih da se pogleda u moje oči sa željom da se vidi što nude.
počela sam ostavljati zapise za koje želim da svjedoče o meni. o onome što sam bila, jednom kada me ne bude.
nisu to nikakva oproštajna pisma samoubojice, niti mislim da ću uskoro umrijeti, ali želim imati zapis o onome što sam bila u vrijeme kada sam imala šesnaest.
želim, ako mi se i nešto desi, nešto nenadano, što je sasvim moguće s obzirom na to kako hodam ulicom sasvim nesvjesna ičega oko sebe, da postoji nešto što će mojoj majci moći reći što sam bila.
nešto što joj može reći nešto o meni, i to puno više no što bih to mogla sama.
želim da ostane trag o onome što bih htjela da se učini sa mnom.
riječi su te koje nas čine besmrtnima.
one će živjeti nakon što mojeg tjela više ne bude u obliku u kojem je sada.
dokaz postojanja, postojaniji od tijela ili nadgrobne ploče.
(pogotovo s obzirom na to da ne bih htjela imati nadgrobnu ploču)
osjećam se starom.
u dobi od šesnaest godina osjećam se starom.
moja vjera (moj predmet štovanja, bolje, nikada to nisam voljela nazivati vjerom) je i sama drevna, podsjećajući na gusti zrak koji obavija stoljetne šume.
zaboravljeni bogovi, ne tako snažni kao što su nekoć bili, imena koja više ne ulijevaju strah.
moji bogovi.
bogovi iskona i prirode, drevni kao i sama zemlja.
moji bogovi žive kroz mene, i kroz znamenje oko moga vrata.
osjećam kako je nešto od te moćne starosti prešlo na mene, ukorijenilo se kroz ovih nekoliko godina.
bogovi.
što je značila ta riječ u mojim ustima?
nešto božansko, "čarobno"?
-ne.
značila je bliskost, štovanje.
odanost, ponos i čast.
ja sam starog kova, i te su stvari snažne u meni.
volim taj paradoks sebe.
bogovi znaju, volim ga.
~~~~
polusvijet.
šuma i more.
prošlost i isječci sjećanja, dva svijeta koja hode jedan uz drugi i ne dodiruju se.
mi, koji to želimo nikada ne bivamo odabrani.
ja, koja jesam, koja želim i čeznem u očitom nastojanju da u svoj život uvedem ono što mi je cjelo vrijeme odgovor na pitanje o domu.
provodim svoj život žudeći za onim drevnim, treptaj udaljenim.
mjesto bapskih i dječjih priča.
šuma i more.
kada ih se gleda s udaljenosti od tek nekoliko metara, izgledaju nevino, gotovo obično.
svijest o njihovoj moći počinje tek kada se nađeš u njihovoj dubini, kada više nemaš kontrolu nad brzim bijegom i kada stvari poput oružja i raspela postaju apsurd.
smiješno beskorisni naspram sile nastanjene među stoljetnim deblima, krošnjama koje su udisale zrak iz vremena kada su ljudi bili potčinjeni drevnim silama i bogovima daleko okrutnijima nego što su im se skloni prepustiti danas.
iz vremena kada su još imali dovoljno poštovanja da ponude žrtvu vlastite krvi.
želim biti blizu vode.
želim se nasloniti na hrastovo deblo i udisati miris soli.
želim ponovo taj osjećaj pripadnosti kao onda kada sam slušala šum vjetra na vodi s valovima koji su mi doticali lice.
želim svoj dom natrag.
Post je objavljen 27.08.2008. u 18:53 sati.