Najprije ću zapisati vrijeme tek toliko da vidite koliko vremena će otpasti na ovaj post.
Dakle: 20:20 (ajme ironije)
Ne znam od kud bi počela. Možda da na samom početku napišem kako ovaj post posvećujem najboljoj ekipi na svijetu, ekipi koja mi je ovo ljeto učinila nezaboravnim. Evo. Napisala sam.
Što dalje?
Ajd da krenem od početka, ili u ovom slučaju od kraja, odnosno od onoga što donosi kraj ovom preljepom razdoblju. Ne znam da li znate, ali uspjela sam upisati fakultet prehrambene tehnologije u Požegi, na radost mojih roditelja, bez plaćanja. Isprva sam i sama bila oduševljena. Napokon sam u nečemu pretekla sestre u tihoj bitci, napokon sam i ja u nečemu bolja. Bila sam oduševljena i jer na jesen neću morati u meni tako omražen Zagreb (najdublje isprike svim Zabrebčanima, žao mi je, no ja ga jednostavno ne podnosim). Uglavnom, ljeto je počelo fantastično. Upisala se Ana na fax, našla stan, počela uživati punom parom. Tu na scenu stupa ekipa kojoj je posvećen post. Izlasci, šetnjice, kupanje na, tako skromnom ali nama dovoljnom, kutinskom bazenu. Pao je tu čak i jedan odlazak u kino, jedna nezaboravna proslava rođendana i napokon odlazak mojih na more, dakle mogućnost za 10 nezaboravnih dana. I noći. Nažalost.. ma na sreću, iskoristilo smo dva dana i dvije noći, roštiljali do iznemoglosti, naučili pokoju novu igru, igrali badminton(metlama). Sve u svemu, savršeno ljeto, ispunjeno i po mom ukusu.
E sad, priznajte, imate osjećaj da u cijeloj toj priči postoji „ali“. I postoji. Jedno veliko ali. Ili više njih:
Ali oni zadnji tjedan ovog ljeta provode na maturalcu. Neka, drago mi je zbog njih, samo mi je žao što mi je ukraden još poneki trenutak s njima.
Ali njima za dva tjedna (nemojte me uzet za riječ, nemam pojma točno kad) počinje nastava. Nastava završne godine u srednjoj školi, što znači da ću ih viđati rijetko ili još rjeđe od rijetkog.
Ali ja za nešto više od mjesec dana selim u Požegu, koja mi se btw sve manje sviđa, što će naše rjeđe od rijetkih susreta učiniti još rjeđima.
Ali za godinu dana oni će se svi upisati na fakultete negdje. A to „negdje“ neće biti Požega.
I znam, reći ćete kako se ljudi mijenjaju, nalaze druge prijatelje, druga društva. I naravno, gotovo pola moga razreda se upisalo u požegu na fax, neću ja tamo biti sama. I naravno, imam dvije predivne cimerice, nisam poželjeti bolje mogla.
Ali ne, ne želim ih napustiti. Ne želim ni pomisliti da bi ove godine tom prijateljstvu mogao doći kraj. A bojim se toga, panično se toga bojim.
Želim samo još nadodati ovo.
Ljudi, neke od vas poznajem čitav svoj život, tako dugo trenutak upoznavanja nisam u stanju pamtiti. Neke poznajem nešto kraće, od ranijih dana djetinjstva.a neke tek nešto duže od godinu dana. Bez obzira na to koliko dugo prijateljujem s vama, svi vi ste našli svoje mjesto u mom srcu. I sve vas volim, neizmjerno. I nadam se, najiskrenije, da vas neću izgubiti, da nas život neće odvesti potpuno različitim putevima. I nadam se, da ćete se barem ponekad, onako u naletu najveće dosade, sjetiti vaše lude Ane, Ane koja ne zna šutjeti, Ane koja vas obožava. U svakom trenu, gdje god bili, tu sam za vas. Hvala vam na najljepšem ljetu u mom životu.
Ovo je bilo teško, možda pomalo sladunjavo. Ali morala sam. Evo. Sad imate moju dušu na papiru. Vjerojatno ću se za nekoliko godina smijati ovom postu, ali sad trenutno… sad mi osmjeh mogu samo isprati suze…
I da, vrijeme:20:45
UPDATE:
za sve one koji se nazivaju mojim prijateljima, i za sve one koje ja imam čast nazvati svojim prijateljima. voli vas vaša Ana:)
Post je objavljen 21.08.2008. u 20:47 sati.