I tako ona i ja odlučimo okrenuti novi list života. Kao, probat ćemo nešto alternativnije. Ja već podosta smirena, ona na dobrom putu. Gledamo u sunce, u zvijezde, u ključ, loše fotokopiran, igramo se s vodom. Zašto ne bi moglo bolje?
A danas je pomalo čudan dan. Ona čangrizava (a ne bu priznala). Priča mi o suncu i smirivanju pogleda kroz i u njega. I o puno stvari još. Pišem joj o hitnoj kak ne dela kak treba i pita me: Jesi hepi sad? Podrugljivo, naravno.
Osjećam nalet cinizma, al ne usudi se cimat me jako. Da ne popizdim. Kao i jučer kad me nije htjela slušati. I onda joj kažem: Upali si stolnu lampu i gledaj u žarulju... A sve u nadi da shvati hint ili nešto od toga. Pecka me kako sam zla. Ja sam poznata kao zla prijateljica nekome tko misli da sam dosadna jer smatra kako su svi profesori dosadni, a ni ne zna da će me jednom trebati. Samo to neće priznati.
I krećem s patetikom. Da bolje da nestanem s lica zemlje. Da se pretvorim u astralno biće koje će se materijalizirati u čik kao spomenik palim žrtvama na dvoboju Dinamo: Pušća Bistra. A kako bih upotpunila moju svrhu postojanja, potreban je set noževa, jer to nije sve, treba mene riješit muka. Riješit svijet mog postojanja.
I smije se. Kaže, žao joj je što ne pišem više blog. Predlažem da se ponovo vratimo obje. Odbija.
I evo me same ovdje. Ponovo.
Post je objavljen 20.08.2008. u 14:27 sati.