Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/palchy

Marketing

On se (ne)mijenja

Izašli smo na prvi spoj. Leptirići. Veselje. Osmijeh. Cool. Ležerno. Al opet nekako posebno. Zaredalo se nekoliko dejtova. I malo pomalo eto mene u nekakvoj vezi. Eh, da sam barem tada znala, razumjela taj strani jezik/govor: men's speech (muška spika). Koliko bih si samo vremena uštedjela, a tek živaca...
Na jednoj od kavica, prije bilo kakvog početka, započeli smo spiku o vezama. Naravno. Pa spremali smo se započeti jednu. Red je da o tome i pričamo. On iz kompliciranog odnosa (čitaj: brak, razvod, dijete), ja iz komplicirane veze (čitaj: duga veza, zajednički život, njegova prevara...i još puno toga). I ja sam u to vrijeme nekako počela krpat svoje šavove, slušam njega samo o tome priča, a onda opet, kaže, sve je to iza njega. Mislim si ja: "Ma je vraga iza tebe kad svakih pola sata se na istu temu vraćamo."
Ali onda je rekao čarobnu rečenicu. Ne znam jesam li bila opijena glazbom koja je svirala ili je glazba bila preglasna ili je pak buka automobila mi zasmetala da tu rečenicu čujem, ali rečenica je bila: "Jako mi se sviđaš. Ali moram ti iskreno reći, ja nisam sad spreman na neku ozbiljnu vezu." (ajde, dvije rečenice su bile)
Ja sam valjda čula samo prvu. Ne znam. I krenulo je naše razglabanje o tome što je to uopće ozbiljna veza. Što podrazumijeva. Uglavnom složili smo se. Nakon svega, krenemo polako. U svakom slučaju i, bez iznimke, bez onog „viđanje i s drugim ljudima“. Od same pomisli na to dizala mi se kosa na glavi.
I prolazili su dani, viđanje je postajalo učestalije. Mrvicu. Ali onda je negdje zakočilo. Stalo. I tako mjesecima u leru. Nekako nesvjesno postali smo „frendovi koji se povremeno vide i to ponekad začine seksom“. Vidimo se onda kad ulovimo vremena. Malo mi je trebalo vremena da to sve skužim jer sam mislila: "Ajde, ako budeš tu za njega, pomoći ćeš mu da se oslobodi kao što je on tebe na početku uvjeravao da se opustiš."
Koja zabluda!no
Vrlo brzo leptirići s početka su umrli (iako, moram priznat nije ih bilo previše) i pretvorili se u grčeve. Dejtovi su postali „obaveza“, a povratak s dejta olakšanje.
Nekoliko pokušaja razgovora uspješno je svaki put preduhitrio: "Rekao sam ti na početku što možeš očekivati. Da mi treba vremena."
Da znam. Al tad su već prošli mjeseci. Četiri. Pet. Šest. Sedam. Osam. Išli su.
Bio je tu kao prijatelj. Ali ja nisam trebala niti htjela prijatelja. A uplela sam se u nešto od čega sam uvijek zazirala. Ali otvorila sam oči. Smogla hrabrosti i shvatila: Oni se (ne) mijenjaju! Nikada! Ni zbog nas. Ni zbog ikog drugoga. Tek onda kad to odluče!
Ali hvala bogu, postoji još mali broj onih koji nisu izumrli. Nazivaju ih romantičarima. Oni koji svijetom idu otvorena srca, a zakopčana šlica...barem u početku. A onda se dobije sve! cerek

Post je objavljen 11.08.2008. u 22:19 sati.