Pregled posta

Moja virtualna "smrt" i ponovno RL rođenje

Vrijeme „smrti“: 6. kolovoza 2008., srijeda; 17:21 sati

„Ubila“ sam ih. Obje. Samo jednim klikom. Ubila sam moje virtualne profile. Posljednje poslane poruke u 17:21 s oba profila. Jedan pravi, jedan lažni. A zapravo, na neki čudan način oba su prava. Istinita. Jedan za dopisivanje, drugi za „umjetničko“ izražavanje, izražavanje najdubljih misli, osjećaja ili barem onih misli i osjećaja koji se mogu prenijeti na papir.
Toliko sam odbojnosti imala prema tom virtualnom svijetu pred tako malo vremena. Nisam uopće shvaćala ljude koji ulaze u tajv svijet i gube vrijeme umjesto da se druže u stvarnom svijetu. Pa život se odvija vani, a ne u kompu.
A onda mi jedne večeri nešto nije dalo mira. Znatiželja? Dosada? Više se i ne sjećam. Zakoračila sam u taj imaginarni, virtualni svijet.
Wooooooooooooooow! Kako jednostavno! Al koliko pitanja?! I ta su pitanja kao trebala odrediti nekome mene kao osobu??? Trebala su nekoga navesti na odluku „javit ću se / neću joj se javiti“. Ma baš! Zar netko čita više tj. ispod one prve crte iznad koje je napisano: visina, težina, boja kose, boja očiju, izgled, ovdje je zbog? Ajde, nekome se zalomi da možda i „odskrola“ i niže od toga. Za takve sam se potrudila popunit suvislo svoj profilčić. Pokušala sam biti pomalo duhovita, pomalo romantična, pomalo prestrašena...baš sve ono kakva i jesam. Jednom rječju, iskrena! I napravila sam svoju prvu i najveću grešku u virtualnom svijetu! Iskrenost!
I krenula je moja virtualna dopisivačka avantura. Poruke su se zaredale da sam jedva stizala odgovarati. A tako sam htjela na svaku odgovoriti. Čak nisam ni profil pregledala kome odgovaram. Al bilo je zabavno. Onda sam postala vješijia i radila selekciju. Ali je uvijek bilo da su svi usamljeni, romantični, prevareni, željni veze, i skoro svi bez mane. Zapravo jedan savršen svijet! Aha...baš! Svi savršeni baš kao i ja! (ne mislim tu na fizički izgled, naravno)
Naravno, pregršt je tu zauzetih, oženjenih. Nešto oko čega sam se, najiskrenije, zgražala u početku. Ljudi željni avanture. Nije da sam živjela u iluziji da su oni u vezama / braku vjerni (pa moj je shevio drugu praktički meni pred nosom), ali nisam mislila da si daju toliko truda da to traže i preko ovih stranica. Ali začudo, u nekima od njih sam na kraju našla prekrasne sugovornike. Nakon što smo riješili sva pitanja oko nenalaženja i nakon što sam ih dobro ispljuvala. Trebao mi je tada ispušni ventil, a oni su došli, sa svojim statusom, ko kec na desetku. Na kraju smo postali „pravi virtualni“ prijatelji. Bili su prema meni brutalno iskreni onda kad mi je to najviše trebalo. A moj problem što ja nisam slušala. Al moram priznati, u svemu su bili u pravu.
A onda, bilo je tu i bolesnika. Pravih! Al o njima ne bih. Ne zaslužuju više od spomena.
Zaključak: tržišna ponuda jednaka onoj vani u RL! Identična! S jednom bitnom razlikom: u RL sve počinje na fizičkom izgledu i dalje se razvija ili ne razvija s onim tzv. „unutrašnjim“. Ovdje počinje s „unutrašnjim“, a prestaje ili se razvija s fizičkim.
Al ima još nekih razlika.
Svatko od tih ljudi, u trenutku pisanja, uglavnom sjedi samo i bulji u komp, sami su, opušteni (osim onih koji na brzinu to rade s posla), uvjereni da žele nešto više, da im netko ispuni prazninu koju sada ispunjava muzika s CD-a. I nalete na ugodnog sugovornika ne razmišljajući je li druga strana iskrena ili možda sve fejka. E, to je zamka virtuale! Brzo se zapleteš u nešto, predstavljajući se da si netko tko želiš biti, a ne netko tko jesi. Čast iznimkama koje odmah kažu da žele avanturu!
A riječi na ekranu drukčije mogu bit shvaćene, nego kad se kažu na glas, drukčije nego kad nekoga gledaš u oči. Kažu: oči ne lažu. Ili možda danas ni to više ne stoji? Mogu li i oči fejkat izrečeno???
Uglavnom, nakon malog broja popijenih kava, a nakon velikog broja ponuđenih (jer nekako sam uvijek bila oprezna s kime ću na kavu...a bila sam oprezna i kome ću msn adresu dati, a kamo li broj moba, a o kavi da ne pričam), nakon nekoliko zatvorenih i otvorenih profila (i sad zauvijek zatvorenih), jedne neuspjele, ne tako kratke „idi-mi-dođi-mi“ veze (za koju mi je netko drugi valjda trebao da shvatim da je to takva veza...ili je samo trebao pogurat moj mozak da počne razmišljat) i nakon jednog dobrog uzdrmavanja tla pod nogama i okretanja svijeta, zaključila sam da je vrijeme da zatvorim svoj virtualni svijet i napustim sve ljude s kojima nisam uspostavila neki drugi oblik kontakta osim onog tamo.
Možda glupo, ali žao mi je onih dragih ljudi koji su me znali slušati kad mi je to trebalo.
Žao mi je zbog onih iskrenih, tužnih, kojima sam JA trebala. Kojima sam JA bila podrška.
Svi oni „sretni“ koji su „ulovili“ moju mail adresu u tipkanju već su zatrpali mail pitajući se gdje sam nestala. Ni na jednu nisam odgovorila.
Ne računam one ljude koji su za mog boravka tamo ušli u moj RL i zadržali se tu već godinu dana. Ali samo ih je troje.
Taj svijet nije za mene. Nije za ljude poput mene. Ja nažalost, ili na sreću, ne znam fejkat, nemam masku za virtualni svijet, nemam masku za RL, nemam masku za svoju samoću, nemam masku za vrijeme kad sam s „njim“.
Uvijek sam ista, možda malo hrabrija kad sam skrivena iza monitora, ali sam još uvijek JA. Nadasve iskrena, realna i romantična, slobodna, pozitivna, „pomalo“ naivna, razočarana, ali uvijek nepopravljivo OPTIMISTIČNA!!!

Post je objavljen 07.08.2008. u 20:38 sati.