Marketing
..........LIPE i/ili PAMETNE..........
Sedam sekundi. Toliko malo vrimena potrebno je za ostavljanje onoga što se naziva «dojam». I pritom vanjština dominira. Za lipom osobom se automatski okrićemo, ona nas spontano privuče i osvaja naš interes. Možda se želimo bolje upoznati s tom osobom, možda i ne. Ali lipota nas je namamila.
A kako je s knjigama?
Mami li nas njihov vanjski izgled, naslov, dizajn korica? Knjige uredno poslagane na policama, stišću se jedna uz drugu, svaka sa svojim prednostima i nedostacima, sličnostima i razlikama. Što je presudno za klik, trenutak u kojem uzimamo knjigu u ruke ne bi li je bolje proučili?
Ne sudi knjigu po koricama – mudrolija koju i dica znaju, ali u knjižarama i knjižnicama je toliko lipih knjiga, a naš mozak automatski reagira na one što «vrište» svojim dizajnom. Privuče nas ono što je neobično. Otkačeno. Posebno i originalno. Kontroverzno. Ponekad ono što nas vrati djetinjstvu. Ali knjiga koja je lipa izvanka, ne mora bit takva iznutra.
Što nam more biti «provjeren pokazatelj»? Poznat opus pisca, popularnost biblioteke u kojoj je knjiga objavljena, poznat izdavač koji drži do kvalitete u svom izdavačkom programu. Ali i njima se more zalomiti. Pisac je uglibio u stvaralačku krizu. Čitatelj je uglibio u kilometarskoj koloni na autoputu. Izdavač je uglibio u nekakvu zakulisnu igru ili su rodbinske i krvne veze imale svoj upliv zašto objaviti baš TO.
Kod mene vridi pravilo, a to je da pravila nema. Moja stara ide u Interspar s listom namirnica, a ja u knjižnicu s listom knjiga. Newsletteri izdavačkih kuća su jedna strašna stvar! Uvik san u toku s najnovijim izdanjima. A kad vidin izložen svoj plijen, friško isporučen knjižnici, niko sritniji od mene.
Ponekad besciljno prolazin labirintom polica u knjižnici. Zastanem. Poput trepavice, nešto mi upada u oko, a najčešće je to naslov. «Anđeli padaju», Tracy Chevalier. Dva mala anđela debeljuškastih obraščića smiješe se s korica. A onda dolazi do onoga što nazivam SKIDANJE. To van je kad pročitate jedan roman nekog pisca i onda ste toliko oduševljeni da «skinete» sve njegove romane koje nađete. «Skinete» ga s police.
Ponekad se uvalin u određeni tip romana. Pa tako iman faze medicinskih krimića, povijesnih ljubića, humorističnih romanića na tragu Kishona, religijskih/Dan Brownovskih ostvarenja… Iman i «ulete» - to van je kad uzmete neki roman, a nemate pojma zašto. I onda vas ugodno iznenadi. Mene je oduševio Kinkel s romanom «Lutkari».
Ponekad me vata nostalgija, pa se opet družin s Adrianom Moleom i dicom s kolodvora Zoo.
A iman i još jednu metodu. Kad uzmen OGULJENI ROMAN, knjigu koja nema dizajnerski ušminkanu naslovnicu, stranice su smrdljive i žute, a naslov i ime autora se totalno izliza. Tako san se navukla na Alberta Moraviu.
I znate što stvarno ne razumin? One koji mi kažu: «Kako moš posudit tako debelu knjigu?» Ako mi se knjiga svidi, more bit deblja od Biblije. Još bolje – guštat ću duže!
Post je objavljen 31.07.2008. u 15:14 sati.