Marketing
Na kraju duge
Kao mala nisam voljela čitati. Grozila sam se štiva iz hrvatskog koje je trebalo naučiti čitati na glas, grozila sam se priča za lektiru. Lektiru je preuzela mama, bar do 4. razreda osnovne, dalje sam se snalazila, najčešće prepisivala od drugih. A onda, nagli preokret, u srednjoj sam otkrila knjige i naprosto ih gutala. Možda bar nije primjereno čitati Bukowskog s 15 godina, ali mene je zanimalo sve osim visokovrijednog i dubokoumnog štiva. Čitala sam puno i čitala sam često, najviše u tramvaju od Črnomerca do Frankopanske ili kasnije do Dubrave.
Sada ih ponovo čitam s jednakom žarom. Mjesecima već opsjednuto odlazim u knjižnicu i vučem kući svašta … još malo pa ću s ruksakom po novu zalihu knjiga.
Zahvaljujući jednoj divnoj ženi, ovaj vikenda sam dobila na čitanje Na kraju duge – Cecelia Ahern. Neobična knjiga , 380 stranica lakog štiva prepunog duše. Uzela sam je u ruke i pročitala prvih 330 stranica u jedno poslijepodne, u jednom dahu. Samo me zdrav razum natjerao u krevet toga dana i odvojio od knjige.
Priča o ljubavi, obitelji, prijateljstvu, najviše o prijateljstvu. Nema velikih opisa koji bi stvarali slike u glavi, nema dubokoumnih razmišljanja i analiziranja … jednostavna priča o životu, sudbini. Cijela radnja sastavljena je od e-mail poruka i pisama između glavne junakinje Rosie, njenog prijatelja, nedostižne ljubavi Alexa i njene obitelji. Dirljiva, zanimljiva i vesela priča o životu, usponima i padovima s kojima se lako poistovjetiti. Uživala sma čitajući i rado bi je imala na svojoj polici.
Čitajući i odlažući knjigu nisam mogla ne razmišljati o sebi, životu koji te ruši svaki put kad se pridigneš na noge, svaki put ponovo, ispočetka … dokle?! Kada je dosta, koliko puta se još moram pridignuti dok me napokon krene, koliko još, a da cijelo to vrijeme imam osmijeh na usnama i uživam u životu?!
Čitajući pisma, poruke, e-mailove u knjizi nisam mogla ne misliti o svome prijateljstvu koje već 8 godina živi na sličan način. Prijateljice smo od prvog osnovne, svađale se, mirile, jednom se i potukle zbog dečka, rastajala se i ponovno pronalazile. Otišla je prije 8 godina u malo selo gdje je Internet i danas nepoznati pojam u rječniku stranih riječi, gdje poštu nose vuk i lisica jedva jednom mjesečno. Razmjenjujemo SMS-ove svakih nekoliko mjeseci, vidimo se najviše 1-2 godišnje, ali kad se nađemo sve isto je, kao da praznine i vrijeme nestanu..
Uskoro ću je vidjeti, znam zagrlit će me i u obraz poljubiti, odvesti na Visovac da ispunim dušu i po povratku ubrati mi lopoč. Možda to selo nema asfalt ni javnu rasvjetu, ali ima moju prijateljicu.
Na kraju duge – Cecelia Ahern (izdavač Profil) svakako je moja preporuka, posebice za ove ljetne dane kada od 12 – 16 sati nije preporučljivo boraviti na suncu. Pročitajte je, zaista vrijedi.
Kada bi Lucy u životu radila ono što najviše želi, bavila bi se organizacijom vjenčanja, ili bi isto vodila maleni pansion s nekoliko apartmana i soba jer Lucy uživa kad ugađa drugima.
I za kraj molba … ukoliko netko ima, posudila bi „P.S. volim te!“ iste autorice. Vratim za 2-3 dana.
Post je objavljen 31.07.2008. u 08:38 sati.