Preživjet češ ti bez mene, malena moja. Kažeš to kao da si mi rekao da se nečemo vidjeti dva dana, a ne pet mjeseci.
Dođi ranije! Barem na par dana.
Ali ne mogu, brzo će ti to proči.
Pet mjeseci? Znaš li ti kako je to puno?
Ma brzo će proći.
Odustajem od pregovora. Gledam te napola suznih očiju, trudim se sakriti svoj očaj. Ni ne želim da znaš koliko će mi to teško pasti. A s tvoje strane djeluje tako lagano. E da samo znaš kako mi je i dva tjedna bez tebe teško palo. A ti meni govoriš o pet mjeseci. Beskonačno dugih. Teških i usamljenih. Odbijaš sve moje bedaste ideje. Te da bi mogla doći do neke susjedne zemlje da se vidimo. Kažeš mi da mogu i bolje potrošiti zarađeni novac. Kao da su mi nove krpice bitne u usporedbi s tobom. Pogađa me to tvoje odbijanje. Ali shvačam te, no ne želim da odeš...
Ono malo vremena što nam je ostalo skupa, večinom moram provesti na poslu. Najradije bi dala otkaz, a ne mogu. Ništa mi ne fali tamo. Došao si pred mene. Ravno iz vlaka, prošao si pola Zagreba, nisi ni znao točno di, ali našao si me. Kao i obično, suzdržano stanem pred tebe, promatram te sekundu sa neizmjernom srečom u očima, i tek ti onda dolazim blizu i dajem ti pusu. Opet suzdržano. A onda te tek zagrlim, i stisnem čvrsto uz sebe. Kao da mi je posljednji put. Opet iz navike. Stalno odlaziš i opet dolaziš, pa sam zaista naučila cijeniti svaki trenutak. Kao da drugog puta neće biti još dugo dugo vremena. Primim te za rukicu i vodim te na ono naše posebno mjesto. Tamo gdje čemo biti sami, daleko od svih. Opet te stiščem za ruku. Opet iz navike. Bojim se da će mi samo iskliznuti tvoja ruka iz stiska i samo nestati. Pa ti stisnem još čvršće. Staneš nasred pločnika, okreneš se prema meni i zagrliš me. Kako mi je to falilo. Ta naša duga hodanja. Sa zaustavljanjem svakih dva metra. Gledaš me sasvim opčinjeno, sretno...
Imamo još par dana skupa. Hodamo cijelo vrijeme po gradu, vodim te opet na neka nova mjesta, jer ti to voliš, vodim te na naš Jarun, još po zadnji put. Ležimo na plaži, sami, nigdje ljudi, samo ti, ja i patkice koje nam dolaze blizu i pogledavaju nas. One jedine mogu vidjeti naše poglede na plaži, one i sunce koje se skriva iza oblaka. Ne smeta mi ta sablazna tišina na obali, taj nedostatak ljudi i sunca, jer nama je lijepo, mi uživamo, netom prije tvog odlaska... Pričamo o budućnosti, gdje čemo živjeti, kako će nam se djeca zvati... Pitaš me hoću li se udati za tebe. Kažem ti da hoću. Pitaš me hoću li se doseliti u Slavoniju. Kažem ti da hoću. Ali da ima vremena... Trenutno bi na sve pristala...
Nalazimo se posljednji dan. Imamo cijeli stan samo za sebe. Kuhaš mi kavu, ručamo... spremaš stol. Zamišljam te u pregači... Hranim te kao malo dijete, ne mogu odbiti taj tvoj umiljati pogled. Uživam u tome, kako me milo gledaš. Odlazimo na kolodvor. Opet. Hvata me čudan osječaj u želucu. I opet ta tuga u očima. Stalno me prati ovih dana čim se sjetim da se moram odvojiti od tebe. Stojimo na peronu, ukrcavaš stvari, a meni dolazi do mozga da je stigao i taj tren. Čvrsto te grlim, sklupčavam glavu na tvoje rame, opet čvrto da ne čuješ moje suze. A ti mi pričaš tako lijepe stvari zbog kojih mi je još gore. Želiš mi pogledati u lice, a ja se nedam, držim glavu na tebi i otimam se. Mala, pa jel ti to plačeš? Daj da ti vidim lice. Pa ti plačeš za mnom. Naravno, ljubavi. Brišem suze u tvoje obraze dok mi ti govoriš da će sve biti u redu. Da, bit će, ali tek kad se vratiš. Opet te čvrsto grlim, po zadnji put.
Zovem te čim si sjeo u bus. Daleko je granica, na sreču. Govorim ti svakakve gluposti, kao da ću moći i sutra s tobom bezbrižno razgovarati, tako dugo... planiramo tvoj dolazak. Predomislio si se. Ipak češ doći ranije da me vidiš. Govorim ti da se vratiš, još stigneš. Ne možeš. Znam. Imaš i ti svoje snove koje želiš ostvariti. No smiješno ti je moje nagovaranje. Bedasto. Prolaziš i tu granicu. Signal se gubi, govoriš mi još jednom koliko me voliš, a suze se opet slijevaju niz moje lice, bez tebe da ih obrišeš...
Post je objavljen 27.07.2008. u 12:15 sati.