Ponekad si poput djeteta
Što opečenih prstiju bježi od plamena
A onda se opet kao starac privlačiš
Vatri što stare kosti ti grije.
Dala sam ti nebo i moje kiše
Molila za portret nekog novog jutra
Na njemu razaznajem tek nijanse tuge
I britke poteze tvog poznatog kista.
U što to gledam, što li tek vidim?
Varljive nijanse prelijevaju plavet
Na tren se čini da radošću dišu
A onda opet tuge sve obuzmu.
Tek ponekad s jeseni u zjenice zađu
Neke čudne spodobe ushita i sreće
U mom se zenitu zemlja sporo kreće
Godine se cijede kao zrelo grožđe.
Post je objavljen 25.07.2008. u 09:46 sati.