"Rekla mi je NIŠTA, i tek onda počela da plače...."
Jednom riječju...
Gotovo.
Jednostavno nam ne daju da se volimo.
I to je to.
Samo neznam, di ću ja sa svom ovom ljubavi koju nosim u sebi?
Di ću s njom?
:'(
Pidoča...
Čekam te...
Tvoja Lanica...
Lađe koje odlaze,
odnose toplo ljeto s našeg otoka,
Odnose zadnje nade, tebe nema tu,
a kiše dolaze.
Prozor prema zalazu,
U mislima tvoj lik, sonate i Chopin,
A, vjetrovi sa juga sjetno pričaju
o jednoj ljubavi što umire.
Dok plaču krošnje starih borova
zovem te, krikom gubim glas,
Sa druge strane našeg prozora,
rađa se novo svitanje,
a nema nas.
Post je objavljen 11.07.2008. u 03:05 sati.