Marketing
...waves washing over half forgotten memories...
Napisala sam ovaj post jučer ali sam ga pametna neznam kak obrisala (sa svim komentarima!!!kmee) i morala sam ga opet pisat...Mislim da je orginal bio bolji al se više ni ne sjećam 
Zašto je toliko čekala na to?
Zašto se toliko trudila, i govorila sama sebi, još malo pa gotovo?
A sad je stvarno gotovo.
Još to ne shvaća.
Još ne može razumjeti da ju u 7 ujutro neće 5 puta razdrmati budilica...
Ni da da se ne mora više u sred noći buditi da napiše lektiru, nakon što se sjetila da ju sutra ujutro mora odnijeti u školu.
Nema više ni razbacanih knjiga po sobi, nema ni rasporeda sati na stolu, kojeg je svakodnevno tražila 30 minuta da bi te razbacane knjige spakirala u torbu.
Sve te knjige su vraćene u školu.
Nema ni mozganja gdje da za svaki slučaj sakrije šalabahter, nema ni gunđanja o tome kako je ne pravedno pisati po 4 testa u jednom tjednu.
Razredna slika stoji na stolu, zuri u ta nasmijana lica i ne može vjerovati da joj sad nedostaju.
Sjeti se da svake godine 6 sati dnevno živi s njima u učionici.
Tih šest sati, za koje je željela da što prije prođu, nema više.
Sva ta upisivanja, dopisivanja, prepisivanja, dovikivanja, smijanja, plakanja, ljutnju, bisere, šaputanja, gađanja, dernjavu...
No, samo dva mjeseca.
Ali dva prekrasna mjeseca.
Možda neće biti toga, ali svakodnevna vrućina, kupanje, skakanje, rolanje, prežderavanje sladoledom, šetanje s prijateljima...to je još bolje!
Shema uopće nije loša.
Nekad sedmašica, uskoro osmašica, gleda u ovo što je upravo napisala, o sebi u trećem licu, i počne se smijati samoj sebi.
Nakon što joj na mobitel stiže poruka od jednog od tih nasmješenih lica sa slike.
Gledat će ih još jednu godinu.
Bez obzira na sve.
Post je objavljen 02.07.2008. u 15:08 sati.