znam da ovaj blog nitko ne cita, ali onaj mali djelic mogucnosti da ce ga nekad netko procitati i da ce mu mozda barem jedna recenica s njega nesto znaciti (ili nece) ipak me tjera da barem svake stote godine u nekakvom paralelnom svemiru nesto nasvrljam.
naslov ovog posta, hm... a to je moj komentar na poeziju gospodina pod istim nickom jer mi je glupo pisati komentare kakve dosad ostavljam ljudima cija mi poezija ili price na blogovima nesto znace ili nesto pokrenu u meni ili kako bilo ...
uglavnom
dragi (nadam se da se nitko tim nazivom ne vrijeda) simply
s vremena na vrijeme skocim do tvog bloga, kao, samo da bacim pogled, a onda se uhvatim kako pjesmu od nekoliko redaka citam po sto puta. posebno ovu zadnju (barem za sad zadnju). u nekim "bolesnim" vidicima nazirem sebe ili se barem zelim vidjeti u nekima, posebno u toj. od nekoliko redaka ispricam si cijelu pricu s potpuno vizualno razradenim detaljima i osjecam se (da budem pateticna) nepobjedivo. osjecam se kao dio price koja je trajala oduvijek i traje zauvijek, negdje u beskraju boja, vristanju tisine, vrtlozima svih dosad izmisljenih i stvarnih svjetova. u jednom trenutku nestanem iz moje, ali doslovno, kolotecine, dosadnog zivota i postanem... pa sad kad o tome razmisljam... postanem boja, i to crvena, ne znam zasto mi se to tako cini, ali eto ...
volim citati tvoje pjesme jer u vecini njih vidim nesto sto sam htjela reci izreceno na nacin na koji sam to htjela reci, ali me moja, stogod vec bila, sprijeci na neki najgluplji moguci nacin da to iskazem, mozda zato sto u nekim trenucima moja muza (haha eto i ja sam to jednom izrekla, sada mogu tu recenicu ostaviti na miru jednom zauvijek...) pobjegne od mene i pojavi se kod tebe, ali drago mi je jer nije lose rekao Croce ima pjesnika i onih koji to nisu, ja eto, nazalost, pripadam onim ljudima koji to nisu pa ovako piskaram polupoeticne polupateticne kratke ispovijedi i pricice koje i nisu bas nesto ... u svakom slucaju
hvala
Post je objavljen 01.07.2008. u 20:50 sati.