Marketing
... I want you to lead me, Take me somewhere, Don’t want to live in a dream one more day ...
She sits in her corner
Singing herself to sleep
Wrapped in all of the promises
That no one seems to keep
She no longer cries to herself,
No tears left to wash away
Just diaries of empty pages,
Feelings gone astray
But she will sing
Odlučila sam napisati novi post.
Mislim da je vrijeme da napišem nešto zbilja pametno jer moja zadnja par posta su bila totalno nerealistična i nerazumljiva. Želim ih maknuti s bloga ali to bi bilo kao da pokušavam zaboraviti jedan dio sebe, odnosno jedan osjećaj koji me je pratio posljednjih tjedana. Primijetila sam da moja osobna promjena odnosno promjena moga karaktera nije dugo potrajala. Vraćam se na staro. Takvu se najviše volim. Više ne volim promjene. Mislim da sam odlučila da neću voljeti promjene. Zašto moram nešto takvo odlučiti? Zar to ne dolazi samo od sebe? Opet krećem s pitanjima koja se protežu u nedogled. Neću više. Opet još jedna odluka. Dobro, dosta o odlukama i promjenama. Odlučivanjem o nečemu unosiš određene promjene u svoj život. Imala sam potrebu povezat te dvije riječi u suvislu rečenicu. Sada… o čemu da pišem? Baš sam razmišljala neki dan kako jako dugo pišem ovaj blog. Već dvije godine. Dvije godine pišem o svome životu, o svojim osjećajima i ljudima koji me okružuju i sve to dijelim sa nepoznatim i manje poznatim ljudima koji ne znaju ništa o meni. Ali ovim me putem upoznaju. Znaju kako reagiram na određene stvari i kako pišem kada sam sretna, a kako kada sam tužna, kako kada sam zaljubljena ili razočarana. Previše dajem ovom blogu. Preveliku pažnju. Možda je došlo vrijeme da se oprostim od ovog predivnog bloga. A baš mi je lijep. Kao da se divim sama sebi, jer ipak sam ga ja stvorila. On je dio mene. Ovo je postalo bolesno. Kao da govorim o svome vlastitom djetetu. Da… došlo je vrijeme za oproštaj od moje bebe. Haha… blog će bit otvoren još samo 2 tjedna, a onda pa-pa. Baš me sada zanima hoću li se predomisliti… hoće mi nedostajati moja bebica...
Nothing lasts forever. I opet se vraćamo na početak. Vidite da sam u pravu. Ma ja sam uvijek u pravu. Ništa ne traje vječno. Tako ni ja, ni ti, niti ovaj blog. Niti ljubav između dvije osobe… ni sreća, ni prijateljstvo… ništa. Ali samo se vi tješite. Uživajte u sebi, u ljubavi, sreći i prijateljstvu dok ne dođe kraj. Možda sam ipak pesimistična. Ma ne! Ovo je moj način izražavanja velike pozitivnosti prema životu.
Kako sam samo došla od odlučila sam napisati novi post do vrijeme je da se oprostim od svog bloga? Promjene… odluke… hm… kako će glasiti zadnja rečenica koju ću napisati na ovom blogu? Možda riječima: bila jednom davno.
Walking through life unnoticed
Knowing that no one cares
Too consumed in their masquerade
No one sees her there
And still she sings
Post je objavljen 29.06.2008. u 17:41 sati.