Vrijeme mi je prolazilo presporo. Bila sam zarobljena u vlastitim mislima bez ikakvog posebnog ili uopće potrebnog razmišljanja. Ipak, glavna briga mi je još uvijek bio novi grad. Što je bilo potpuno uobičajeno, s obzirom da je cijela današnja svrha preseljenje u Bergen.
Nisam imala nikakva očekivanja, nisam se ničemu nadala i ni o čemu nisam maštala. Da jesam, znala sam da će sve ispasti potpuno suprotno, kao i uvijek, stoga sam ostavila dugi trenutak praznine u glavi, barem što se tiče događaja i osjećaja prema tom gradu, i prepustila se iznenađenju koje će me vjerojatno čekati kad ondje dođem. Vjerovala sam jedino u to da će sve biti mnogo drugačije od obične crnine što sam si ju predočila.
Nisam mogla pretpostaviti koliko je sati bilo - potpuno sam izgubila pojam o vremenu unutar ovoga aviona u kojemu su se i minute činile kao cijela vječnost – kada smo se počeli spuštati polako na zemlju. Majka je podigla pogled od knjige, stavila prst na stranicu gdje je stala, a potom gurnuvši nekakav papirić u nju, i zatvorila je.
Kada smo se zaustavili uzela je torbu odozgo i spremila knjigu, a onda mi uzela ruku i povela me do izlaza. Još uvijek me tretirala kao malo dijete, no ovoga puta, to mi nije smetalo.
Kada smo izašle, vrijeme je bilo očajno. Kroz velika prozorska stakla aerodroma jasno se moglo vidjeti sivo nebo i velike lokve kiše što su se mrtvo ocrtavale na dosadnom sivom asfaltu. Napravila sam facu, a onda me majka povukla za sobom.
Ošinuo me val hladnoće kada sam se našla na čistome zraku izvan zatvorenog prostora ispunjenog toplinom nepoznatih ljudi. Navukla sam ovratnik jakne što sam više mogla, pa pošla za majkom do prvog taksija.
Nespretno smo ugurale naše prevelike kofere u premali prtljažnik taksija, a onda se smjestile na zadnje sjedište. Čudni su se osjećaji redali u meni. Nisam imala pojma kako mi faca trenutno stoji.
Bila sam bijesna zbog samog dolaska u ovaj grad kojeg sam u prvih par sekundi uspjela zamrziti dovoljno za čitav život. Hladnoća mi je obuzimala čitavo tijelo, ne dajući mi da pomaknem ni prstom, a kamoli čitavim udom. Svakog puta kada bih osjetila kako je kotač automobila prošao kroz lokvu na cesti stresla bih se mislima, jer tijelom već nisam mogla.
Bila sam zbunjena u novome prostoru, novoj okolini. Očajna poput malog izgubljenog psića koji jedino što želi je otići kući svojoj obitelji. Ja čak ni nisam imala doma. Jedino bakinu kuću koju praktički nisam ni vidjela osim na slici, a koja se nalazila u meni najomraženijem gradu na svijetu, onome u kome se upravo nalazim, i samo da ne zaplačem zbog te činjenice. A jedina obitelj koju sam imala, sjedila je upravo pored mene, sa bezbrižnim osmijehom na licu ogledavajući oko sebe.
Vožnja mi je trajala predugo, vrijeme prolazilo presporo. Kao i cijeli današnji dan, uostalom. Konačno sam osjetila kako se auto zaustavlja. Nelagodni trnci prošli su mi cijelim tijelom. Nos mi se odjednom začepio, pa sam morala otvoriti usta i duboko udahnuti, prije nego što ću dići pogled. Bili smo na prilazu malene dvokatnice obložene drvetom tamnoplave boje, još jedne u nizu uredne uske ulice.
U neposrednoj daljini nazirali su se vrhovi zimzelenog drveća koje je označavalo početak beskrajne šume. Zelena boja pred očima malo me smirila, prije nego što sam otvorila vrata auta i iz bolje perspektive pogledala do maloprije omraženu mi kuću.
Izgledala je tako spokojno i sigurno, s tri niske stepenice što su vodile do ulaznih drvenih vrata bijele boje koja je davala poseban ugođaj uz tamnoplavu boju kuće. Uspravni prozori pravokutnog oblika također su bili bijele boje. Kroz čisto staklo jasno su se mogle vidjeti zavjese i cvijeće u prozorskim daskama. Ironično, ali nekako mi se svidjela kuća. Bila je potpuno suprotno od onog očekivanog – crnog i zastrašujućeg.
Lilly je punih ruku, sa dva kovčega i ključem od kuće pošla prema bijelim drvenim vratima, što su mi odmah privukla pažnju, a ljubazni se šofer ponudio odnijeti preostale stvari. Ja sam još uvijek nepomična i zadivljena kućom ostala gledati u svoj novi dom nekoliko kratkih trenutaka, a onda pokupila Lillynu torbu sa zadnjeg sjedišta i krenula prema ulaznim vratima.
Dala sam vozaču novac koji sam prethodno izvadila iz mamine torbice, a potom ušla unutra i zatvorila vrata za sobom. Okrenula sam se i podigla pogled. Mrzila sam samu sebe što mi se svidjela kuća. Stajala sam u kratkom hodniku, zidova krem boje, sa ponekom slikom na njima. Tepih pod mojim nogama bio je dugačak i uzak, boje karamele. U lijevom kutu, odmah do vrata, nalazila se vješalica, gdje je već visjela Lillyna jakna.
Kraj ulaza u dnevnu sobu, što je bio sa desne strane gledajući s vrata, nalazio se niski natkaslić na kojemu je stajao žični telefon, a pored se nalazila stolica. Noge i ručke bile su od tamnog drveta, baš kao i element s telefonom, dok je satenska presvlaka bila krem boje, jednako kao i zidovi.
Sve je izgledalo tako sigurno, ugodno i toplo. Trudila sam se razmišljati o tome kao o bakinoj kući u kojoj boravimo samo na kratko, i zaboraviti činjenicu da je dotična baka mrtva. Tako se ne bih grizla previše zbog toga što mi se kuća sviđa.
Zatvorila sam blago otvorena usta od oduševljenja, i zbog nesvjesno napravljene glupe face posramljeno pognula glavu, a zatim nesigurno ušla u dnevnu sobu, još uvijek pogleda prikovanog za pod, sa strahom da mi se ne svidi i ostatak kuće.
Do vraga, čak mi se i parket sviđao!
Odlučim dići pogled i odbaciti predrasude. Dnevna je soba opravdavala početni dojam, baš kako sam i očekivala. Zidovi su bili okrečeni u tople boje, kauč i naslonjač presvučeni zagasito narančastim satenom, sa iscrtanim smeđim cvjetovima na platnu. Stol na sredini prostorije i ormarić na kojemu je stajao televizor bili su od tamnog drveta. Pomalo starinski, ali veoma ugodno namješteno, baš kako je i priličilo baki i njezinom ukusu.
Rukom sam prešla po naslonu kauča i zadržala mjesto u njegovom kutu. Primijetila sam mamin posprdni pogled na sebi. Lecnem se, praveći se nadalje kao da nisam primijetila, pa ju nevino upitam:
''Što ćemo sad?'' Dobro sam znala odgovor na to pitanje. Pokazala je glavom prema hodniku, u kojemu su se nalazili koferi koje je trebalo raspremiti.
Uputila sam joj molećiv pogled:
''Smijem li najprije pogledati kuću?'' drago se osmjehnula, a onda rekla:
''Tvoja soba je skroz sjeverno…'' široko sam se nasmijala, pa hitrim koracima krenula prema stepenicama što su bile na kraju hodnika.
''Treća vrata!'' viknula je za mnom kada sam se već uspela na kat.
Pažljivo sam uhvatila metalnu okruglu kvaku što se nalazila na svijetlim drvenim vratima. Bila je to malena soba pravilnog oblika, ljubičastih zidova s velikim bijelim drvenim prozorom na sjevernom zidu, što je bio zakriven krutom, od starosti požutjelom zavjesom. Na zapadnom se zidu nalazio krevet, presvučen u tamnoljubičastu posteljinu sa zelenom gornjom stranom jastuka. Desno od kreveta, bio je radni stol od tamnog drveta, na njemu noćna lampa, a ispod njega uvučena radna stolica, sa crnom presvlakom i metalnim nogama. Desno od vrata nalazio se ormar, također od tamnog drveta, i na oko prevelik za malu količinu moje garderobe.
Gledala sam svoju novu sobu još neko vrijeme u čudu, blago otvorenih usta i razrogačenih očiju, grčevito držeći kvaku napola otvorenih vrata. Majka mi je polako i nečujno prišla s leđa. Mogla sam osjetiti njezin zadovoljni osmijeh:
''Kako ti se sviđa?'' pokušala sam prikriti oduševljenje:
''Lijepo je.'' I sama je znala koliko sam voljela jednostavnost, čime je ova kuća naprosto odisala.
''Ovo je nekada bila moja soba.'' Nostalgično je uzdahnula.
''Sedamnaest godina ništa se nije mijenjalo… no,'' znala sam što će reći ''Ako ti se nešto ne sviđa'' prekinula sam ju u pola rečenice:
''Ne,'' nastavim ''uredu je.'' Ponovno sam osjetila kako se osmjehnula.
Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je rekla:
''Hajmo sad na posao!'' bez riječi sam se okrenula i pošla za njom.
Kao što sam i pretpostavljala da će biti, police u mome prevelikom ormaru bile su gotovo prazne. Bezbrižno sam uzdahnula, a potom zatvorila ormar. Otišla sam do majčine sobe, vidjeti mogu li joj kako pomoći.
Širom sam rastvorila već blago otvorena vrata, a onda zakoračila u sobu. Bila je nešto veća od moje, plavih zidova, sa velikim dvokrilnim prozorom na sredini južnog zida. Ispod prozora nalazio se bračni krevet, presvučen u bijelo plavu posteljinu na pruge.
Sa obje strane kreveta stajali su se ormari, jednaki kao onaj u mojoj sobi. Sa meni desne strane nalazio se stolić za uređivanje. U velikom ogledalu sa kićenim zlatnim rubom, još uvijek sam jasno mogla vidjeti bakin odraz. Zamisliti je kako češlja svoju dugu tamnu kosu, sa ponekom sijedom vlasi, ili kako nanosi gotovo bezbojni ruž na svoje pune tople usne. Godine nisu mogle izblijediti njezinu sliku u mojoj glavi.
Zakoračila sam pažljivo na čupavi bijeli tepih što je stvarao kontrast uz tamni parket koji je prekrivao pod sobe. Vidjela sam pola Lillynog tijela kako izviruje ispod kreveta. Očito je spremala kovčege.
Začulo se par prigušenih jecaja, dok su joj se noge, vidljive mojim očima trzale i pravile šare na tepihu. Digoh blijedo obrvu prvog puta kada je to učinila, a kasnije sam se prestala obazirati, čekajući je ruku prekriženih na prsima.
''Jesam vas!'' Pobjedonosno je izvirila i Lillyna glava. Bila je crvena u licu, otpuhujući pramen kestenjaste kose što joj je pao preko očiju. Primijetivši me, okrenula se prema meni, a onda iznenađeno rekla:
''O. Pa i ti si tu…'' ja sam ju samo pogledala s posprdnim smiješkom na licu, dignuvši obrvu.
''Ja sam.. ovaj… mm… spremala sam… znaš…ima puno stvari ispod…mm… '' počela se pravdati, dok sam ju ja još uvijek promatrala s istim onim smiješkom na licu. Obrazi su joj se naglo crvenjeli.
Zrak mi je počeo navirati na usta, a onda sam prasnula u smijeh. Ona me gledala zbunjenim pogledom, nastavivši se pravdati:
''Ali, jesam!'' uskliknula je.
''OK, OK…'' jedva izustim u kratkim stankama između smijeha.
Ustala se s poda, ošinula me pogledom, i prišavši mi, zafrkantski me rukom udarila u potiljak, a potom izišla iz sobe. Već u hodniku viknula je za mnom da siđem nešto jesti, a onda mi je prošlo kroz glavu – jedina prostorija u kući koju nisam vidjela bila je blagovaonica.
Ugrizla sam se nesvjesno za usnu, ponovno s onim istim strahom. Na trenutak sam zaboravila kako sam sama sebi obećala da se neću opterećivati predrasudama koje sam stvorila prije nego što sam došla ovamo. Lijepa kuća ne mijenja činjenicu da mi grad unatoč svemu ostaje omražen.
Bila je to prostorija veličine dnevne sobe, okrečena u ugodnu svijetlo žutu boju. Namještaj je bio od tamno smeđeg drveta – osrednje velik stol sa dvije stolice sa svake strane, te vitrina s porculanskim posuđem unutra i nekim starim napuknutim vrčem.
Kuhinja je bila pregrađena niskim ciglastim šankom, u čijem je kutu stajala prazna vaza. Sjetila sam se bakinog zadnjeg posjeta u našu kuću. Obilazila je cijelu kuću, skupljajući cvijeće, dok je Lilly okretala očima, s rukama prekriženim na prsima. Njezin kruti hrapavi glas još uvijek mi je odzvanjao ušima:
''Uz cvijeće, ljepota vaze ostaje ne primijećena!'' Rečenica stare Sigrid izmamila mi je osmijeh na lice. Nekoć mi je bilo čudno, sada mi je postalo simpatično. Istina je da se mišljenje o nekom čovjeku promijeni nakon njegove smrti.
Majka se također prigušeno zahihotala vidjevši moju reakciju. Mogla sam se kladiti u bilo što da je imala još jednu zanimljivu anegdotu za podijeliti sa mnom, no umjesto toga, samo se ugrizla za usnu i skrenula pogled. Da, sigurno je to bila zanimljiva anegdota, i prema njenom mišljenju, vjerojatno ne primjerena mojim ušima.
Sjela sam na jednu od četiri tvrde stolice, dok je Lilly malo po malo nestajala iza ciglastog šanka lupajući loncima.