Kretanje po javnim prostorima nije banalna i neopasna stvar. Ljudi ne razmišljaju o tome svaki dan kada izađu iz kuće. Vožnju u sredstvima javnog prijevoza još promatraju kao korištenje jedna javne usluge o čijoj kvaliteti imaju predodžbu. Hodanje po cesti to nije do nedavno takvim smatrano.
Kao i uvijek, bilo je potrebno da jedna javna osoba obavi misteriozno kupovanje ove usluge. Istaknuta feministička vođica i javna sociološko etablirana sveučilišna nastavnica, te istaknuta političarka, trenutno obnašateljica jedne od najviših narodnopredstavljačkin funkcija, gđa Vesna P., dokazala je da razina usluge nije onakva kakvom se smatra.
Priče koje su kolale među pojedincima i u kuloarima, te eventualno u razgovorima na margini ozbiljnih gradskih i državnih sastanaka s oporim okusom tema s ruba znanosti, o opasnostima prelaženja ceste na obilježenim prijelazima, naročito kada nisu popraćeni svjetlosnim signalima u funkciji, sada su dokazano opravdane.
Opasnost lošeg pružanja usluga prosječnom građaninu tijekom dolaska do odredišta, na način da je uključeno višekratno prelaženje prometom zagušćenih prometnica, sada je vidljiva. Led koji je bio okovao ovaj fenomen, probijen je, iako sasvim slučajno i neočekivano.
Gđa Vesna P. je imala sreću da se drski vozač koji ju je nakon oduzimanja mogućnosti da ostvari svoje pravo prijelaza prometnice na tzv. zebri u za nju povoljnim i zakonski preporučenim uvjetima, uz pružanje dodatne usluge verbalnog napada, nije usudio dotaći je svojim vozičekom, već je samo pokazao ozbiljnu namjeru za to.
Osobno sam imala posebnu čast da doživim više, da se auto vozi dalje do mene na crnoj zebri s bijelim znakovima pješaka koji se predaje, i da svojim blatobranom dotiče vrećicu koju nosah u ruci, ili da se proveze svojim kotačima tik uz moju cipelu, ili da prohuji uz moj ogrtač, ili da uopće ne uspori očekujući da preletim zebru poput anđelčića ili vanzemaljca.
Nažalost, kako sam obična građanka, moje iskustvo nije čak niti u mojim očima vrijedilo posebnog zapisa u blogu, već samo u mojem osobnom dnevniku, kao za buduće generacije dokaza mojeg opasnog življenja, nevidljivoga mojoj okolini. Djelomično sam tome i sama kriva, misleći kako se radi o stvarima koje se svima događaju više-manje stalno. Sada vidim da sam bila u krivu.
Opet, da sam malo uzvišenija u životu ovoga društva, rjeđe bih bila u opasnostima razmatranja je li zebra bijela zona slobode na kojoj crne crte označavaju put do njezinog kraja. Dakle, prosječna je građanka sama kriva što često mora kupovati gradske usluge prelaženja preko zebre.
Utješna je pri tome činjenica da je uzvišena i važna građanka gđa Vesna P. tajnost svojega identiteta u svojoj funkciji misterioznog kupovanja uspjela zadržati i uz svu svoju prisutnost na javnoj sceni, te još blisko bombardiranje oglasnih gradskih prostora svojim sada neretuširanim likom. Svakome možda nije jasno da je time pokazala da je svaki misteriozni kupac dobar, te da je bolji nego nikakav, ali da javne osobe znaju kupovati bolje, čak i kada nisu tome pristupile misteriozno. U konačnici je zgaženi pješak uvijek ista stvar, čovjek bez lika i oblika, anonimus.
Zato obična građanka ( jednako kao i građanin ) ovu svoju nevolju prelaženja gradskih prometnica na dozvoljeni način, može kvalitativno promijeniti usredotočivši se na boje zebre umjesto na automobile. Navodno stalno ugrožavanje automobila koje prati građane dok se giblju svojim putanjama po pločnicima siječući trakove kolnika.
Na taj način će kod sljedećih anketa za misteriozno kupovanje kupac moći ukazati na bolje nalaze. Uistinu je teško zamisliti da će svi automobili grada datoga dana pažljivije voziti radi jednog misterioznog kupca usluge prelaženja preko ceste. To si ne može ni u ludilu očekivati niti gđa Vesna P.
Post je objavljen 17.06.2008. u 22:02 sati.