Dan bez vjetra.
Sedam i pet kišnog četvrtka ujutro i Iskra je za kuhinjskim stolom dovršavala
zadatak nervozno upirući o bijeli A4.
Pokušala sam otvoriti lijevi kapak do kraja i ustati polako, da izbjegnem
vrtoglavicu. Naginjući se preko naslonjača poželim joj dobro jutro po drugi put.
Sat vremena prije, negdje između šest i treće šalice nescafea bilo je prvi put jutro.
Odvučem se do stola s poluzatvorenim kapkom i počnem prepisivati.
Pomislim kako će ovo biti najgori dan na svijetu ako ga ne uspijem otvoriti do drugog sata.
Nešto malo kasnije stojimo na stanici; ja već sasvim probuđena, Iskra malo manje.
Žare je nosio smeđu šiltericu i pušio cigaretu a ja sam mislila na mekani, punjeni
kroasan od čokolade. U autobusu je bilo vruće i nekako filmski.
Kiša je bubnjala po prozorima a mi smo listali bilježnice, bučno i samouvjereno nakon
neprospavane noći i milijun sati vježbe.
Nakon toga uslijedilo je nekoliko teških sati u kojima se kiša prolijevala
malo jače a mi smo dosegli vrhunac umora i razočaranosti, koji se prelomio preko masovne histerije
i bijesa u ugodan osjećaj zajedništva i utjehe.
Stojimo u školskom wc-u naslonjeni na išarane pločice i pušimo kad ulazi Domagoj
i počinje pjevati «All you need is love.» Smijem se onako kao kad si stvarno
sretan iako sam tog četvrtka bila daleko od sreće, osjetim Iskrinu ruku na ramenu
i već vrlo brzo i moja je na nečijim i sad skoro svi pjevamo.
Nisam zapravo razmišljala ni o čemu, ali nekoliko bljeskova jednog davnog ponedjeljka
predvečer kad sam se smrzavala u kratkom, modrom pliš-sakoiću i slušala ga kako mi se smije zbog toga, prozujalo je totalno idiotski u totalno krivom trenu.
«Treba mi tvoj đet-set.» rekla je Iskra i iscerila se neodređeno nekom preko mog ramena.
Gurnula sam joj upaljač u ruke i zjevnula: «Dosado.»
Izbeljila se i pripalila. Koliko mi je u tom trenu bila draga mogao je znati samo
moj kortikalni centar u kojem čuvam sve takve trenutke.
«'Ajmo u razred.» rekla mi je za par minuta gaseći cigaretu i puštajući vodu da teče u
umivaoniku tako da je prskala okolo.
Profesorica nas nije ni primijetila kad smo ušle, što je savršeno odgovaralo mojoj želji da me
se pusti na miru. Posložim tri stolice jednu do druge tako da stanem bar do pola, nabijem ipod
na uši i zaspem.
Sanjala sam nešto blesavo. Bila sam snježno-bijela, promočena sova i čučala na onom ofucanom
stablu u Zagrebačkoj. I u snu sam spavala. Ispod mene, na metar, dva, kiši je prkosio plavi enerđi. Zoom. Iskra i ja na njenom najdražem mjestu na svijetu, smijemo se i plačemo sve odjednom.
Jednom rukom držim se za ljulju a drugom za trbuh. Pokušavam reći nešto i imam osjećaj da uopće nije smiješno. Treći put stojimo na onim pločama rive i nazdravljamo. Lampioni i moj sex on the beach
u kojem se već otopio led jer je užasno vruće čak i za lipanj. Smočenu ruku brišem o haljinu a
drugom stišćem najčudniju podlakticu na svijetu i klizim dolje, sve do prstiju. Njih Dvoje stoje na kamenom zidiću grleći se i voleći tako da to osjetiš čak i ako neznaš kako izgleda. Stišće mi prste i ja gledam
gore, u tople, tamne oči koje gledaju mene natrag. Podižem malo kažiprst i prelazim preko čela i
nosa uz onu moju kretnju na koju prevrće očima i smije se, dugo. Zoom. Malo kasnije. Siječanj.
Sjedimo u pubu i pijemo pivo. Nosim točkastu košulju u kojoj mi je zima, migoljim se u stolici
jer sam užasno nestrpljiva. Gledam na sat i gledam kroz prozor; dvadeset dva i dvadeset,
mrak je i to mi se uopće ne sviđa. Netko je otvorio vrata i ja se okrećem naglo, izvrćući vrat
za kurac; neke djevojke odlaze.
Psujem sebi u bradu a potom se događa nekoliko stvari: prvo je zazvonio mobitel zbog kojeg
mi je srce sišlo u pete, a potom sam se našla na 2 cm od poda viseći nespretno sa svog spavaćeg eksperimenta.
Ustala sam naglo i dignula ruku visoko u zrak.
«Profesorice, tu sam!» U zadnji tren. Kemijska je već ispisivala početno P mog prezimena.
Uf. Skljokam se na stolicu i tek tad primjećujem da mi se svi smiju.
Smijem se i ja, ali ne za to što je smiješno. Penjem se na klupu i gledam kroz preko ceste.
Pronađem je i nasmijem se Energiji koja je stajala točno na mjestu koje sam sanjala, pa podignem pogled na kratko i spustim ga da još brže kad shvatim što to tražim. Okrećući se, imala sam čudan osjećaj da me promatraju dva velika, žuta oka.
I kao i obično, najgori dan na svijetu već na pola svog postojanja više nije bio najgori na svijetu. Poslije je bio samo četvrtak, u kojem smo još dočekali kraj svih sedam sati, otišli na cedevitu s ledom
i onaj novi nescafe na ajriš način, maloučili, uglavnom spavali, tipkali i prkosili silama gravitacije
kad smo u jedan i nešto još uvijek stajali na nogama.
Petak je počeo ispočetka, ni sjena četvrtku, ali zašto bi i bio. Iskra je iskrsnula na vratima učionice u onoj crvenoj majici i dan nikako nije mogao biti loš.
Sjela je do mene vadeći kroasan iz torbe i smješkajući se usput okolo za dobro jutro.
Čekala sam smješkajući se sebi u bradu.
«Dobar tek, debela.» rekla sam kad se okrenula meni.
«Mmm, 'fala.»
Iscerila se pokazujući zube od čokolade i više nije bilo natrag. Ja sam se previjala a Iskra se ,
hihotajući okrenula i promrljala tiho: «Đrk.»
Post je objavljen 16.06.2008. u 00:06 sati.