Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/peopleinmaskscannotbetrusted

Marketing

I can't help but feel I wanted more than this.

It's easy to let go when holding on hurts so bad.

A i mislim da je besmisleno da pišem općenito i u šiframa,
nikako se ne mogu naviknuti da tu mogu reći stvarno što hoću.
Bez da pazim na išta.

Ovako ide nekako.
Dok si dijete misliš da je svijet divan i krasan.
Da, znaš da su djeca u Africi gladna ili da ima zlih
ljudi, ali kada narasteš pomoći ćeš im u Africi,
a zli ljudi daleko su od tebe. Ti si tu, zaštićen od svega,
u tom jednom prekrasnom krugu prijatelja, obitelji i stalne
podrške.
Jednom mi je netko rekao kako me drže pod staklenim zvonom.
Tada nije imalo smisla. Sve one depresivne priče da te svijet rastrga
kada izađeš, kako je toliko teško i kako se moramo boriti za život
činile su se baš tako-samo priče povrijeđenih ljudi.
U tvom svijetu nema ozbiljnih problema, živiš jedan
dreamy life,prijatelje imaš i s njima ti je zabavno, sve materijalno
imaš,roditelji su ti predivni i puni podrške i imaš loše dane,
ali kad ih imaš ljudi koji te vole ti pomognu u roku odmah.
Ukratko-nikad nisi sam.

Onda se nešto dogodi-PAF-sve se okrenulo.
Shvatiš da ljudi tebi najbliži nisu tako sretni kako si mislio. Shvatiš
da je realnost, PRAVA realnost,daleko od onoga što si mislio.
Ja ne želim da moja mama bude tužna. I ne želim da moj tata puno radi.
Ja ne želim da mi budemo takva obitelj.
Ja znam da se oni vole više od ičega, i ta njihova ljubav
je uistinu nešto što je mene dosad vodilo. Ako ljubav takva danas
još postoji, onda je svijet prekrasno mjesto!
Dovoljno sam odrasla da shvaćam da ljubav ponekad nije dovoljna.
Probuditi se u 34. godini i shvatiti da živiš baš onakav život kakav
nikad nisi htio živjeti-i nije najljepša stvar. Ja joj želim da živi
život kakav je oduvijek htjela, život kojega neće otežati i uništiti
rat.
Bilo je to naglo buđenje,kao neko prosvjetljenje.
Samo me pogodilo. Ljudi imaju probleme. Velike, meni nepojmljive.
Nisu to ljudi kao ljudi,čovječanstvo, opći pojam.
To su ljudi oko mene, meni bliski ljudi.
To je bol s kojom se ne probudiš jednoga dana,
to je ona bol koju nosiš u sebi zauvijek. Znajući da te jedna
pogreška stajala života.

Slušala sam je,ona me gledala svojim suznim tamnim očima.
To jedno veliko dijete skriveno je u njoj, tada je došlo do izražaja.
Ta jedna tuga i umor u njenim očima. Tiho je pričala, svaka njena
riječ bola je u srce. Sve što je proživjela,sve što je izgurala,
i ostala je tako prekrasna osoba koja je u stanju dati cijelu sebe za
nekog drugog, i to za četvero drugih.
Sve noći pod ratnim sirenama,sva izgubljena prijateljstva, sve uskraćene
čari mladosti,sva zbunjenost i tuga,svi dani koji su otišli u nepovrat.

Moja mama je najbolja osoba na svijetu, najjača, najosjećajnija i najpožrtvovnija.
Toliko snage skriva se u jednoj tako naizgled krhkoj osobi.
Ako je ona moj vodič i osoba koja me vodi kroz život, onda kvragu,
otkuda mi pravo da budem tužna.
:)

Ja tako želim da i ona bude sretna.









Post je objavljen 15.06.2008. u 14:52 sati.