Marketing
BAKA BEZ UNUČIĆA
Još i sad živi jedna stara žena
na stotom katu,sama kao sjena,
uvrh stubišta s tisuću stepenica,
u sobi manjoj od krletke ptica,
dovoljno ipak da tu kratko drijema
jedna tužna baka, što unuka nema.
Kraj kreveta nad glavom
u okvircu plavom
na dometu očiju snenih
gle,slike sinova njenih
koji su,tko zna kad,
otišli u svijet
-na rad.
Često je u potaji suze lila:
"O, djeco moja mila,
pa ja po čitave dane
zagledam na sve strane,
ko da ću svaki čas
vidjeti nekoga od vas!"
Al sinovi se nisu mogli vratiti,
a mati to nije mogla shvatiti.
Tugovala je starica;
"o moji mališani,
dobro biste napravili
da ste mi se bar kartom javili,
ljepši bi mi bili dani!"
(...)
Kao sivi oblaci ,
što se mjere satima,
promiću i godine
pred bakinim vratima,
al baka svejedno
sa samoćom druguje,
malo je nagluha
hod godinama ne čuje.
Budna svu noć osluškuje
i sama glasno tuguje;
"Unuci moju,
moje djece dječice,
u tami moje tuge,
blistave moje sviječice,
kad bih bar jednom
vaša lica spazila
ja bih vas beskrajno
pazila i mazila."
"Unuci moji,
gdje god postojite,
dođite svojoj baki,
zašto nje se bojite?
Čekam vas svaki dan,
djeco moja premila,
već sam vam odavna
krasan dar pripremila!"
I lete tako godine duge,
a jedna baka prepuna tuge,
na stotom katu uvrh stubišta,
na ovom svijetu nema ništa
osim onog okvira u palvom
kraj svog kreveta,negdje nad glavom.
A nezna ona da nikog nema
i danima se za doček sprema.
(...)
Post je objavljen 14.06.2008. u 12:04 sati.