Sinoć sam se vratila iz Crne Gore. Kao i svake godine provedoh divan tjedan mira, dobrih vibracija i nakupljanja ogromnih količina energije.
Dan bi počeo ispijanjem kave, zatim bi pripremili opremu i oko deset sati isplovili. U strahu od juga kojeg su prognozeri zvali svaki dan, prvo smo plovili na dalja odredišta ostavljajući ona bliža za dane kad nas veliko more prikuje za luku. Na svu sreću, negdje je leptir mahnuo krilima i nama ostavio sjajno vrijeme svih sedam dana ("lažu, sve lažu, još će nam i datume početi lagati!", komentirao je naš Kapetan). Poslije dva sata
očaravajućeg pogleda na visoke planine, na rtove i otoke, stigli bi na željenu poziciju i ostavivši površinu mora i ovozemaljske brige za sobom, prepustili se svijetu tišine. Poslije zarona vraćali smo se u Rose na ručak i odmor a zatim, poslije 16.00 sati, ponovo bi se brodom vraćali u rajske vrtove - na drugo ronjenje.
More je bilo jako loše vidljivosti što je pravilo velike probleme za napraviti dobru fotografiju - bljeskalica bi osvijetlila procvjetali plankton i skoro ništa se nije vidjelo od bijelih točkica. Moram priznati da nisam znala kako je podvodna fotografija teška rabota - bez čvrstog uporišta more me njihalo, svaki pokret rukom ili nogom bi me odmaknuo od "motiva" i vrlo sam rijetko dobila kut i kompoziciju koju sam htjela, ali mi je na kraju od mase protraćenih megapiksela ipak ostalo i nešto što za početnika "može proći" :