Kažu da su oči ogledalo duše.
Zurila sam u tvoj pijani pogled dok si pokušavao pohvatati ravnotežu. Mumljao si nešto o njemu i njoj povremeno progutavši još jedan poveći gutljaj već tople votke.
Uporno si me htio poljubiti dok si vrištao : «volim te» ...
Ništa tiše od vriska smrti ljudi ne čuju.
To je bio tvoj poslijednji vrisak. Dok sam pokušavala uhvatiti tvoju ruku dok si klizio prema ponoru vrištao si i dalje: «volim te»...
Sve je počelo dok sam gledala u zelene oči obrubljene nekom neodređenom sjetom preko puta podija. Svjetlo reflektora s vremena na vrijeme osvjetljavalo je i tvoj pogled prema meni. Stajao si sam.
Visoka prilika u polutami. A onda si zakoračio i izmjenio puteve i meni i sebi. Možda nisi razmišljao, a možda nisi ni znao,ali ljudi kažu da je zelena boja zlokobna. Trebala sam to čuti prije tebe pa možda bih i odvratila pogled. Možda bih produžila dalje. Možda ti ne bih uzvratila osmjeh, ali možda je teška riječ.
Stao si sa otvorenom bocom votke svako malo nervozno ispijajući. Nisam obraćala pozornost. Sjeta u tvojim očima bila je očaravajuća da bih išta drugo mogla vidjeti.
Tužno je vidjeti nekoga koga si prije volio, samo ja nisam znala kome je sjeta upućena.
Ona je stajala do mene. Ona je grlila njega. Ona je darovala svoj osmjeh njemu, a ti si očajno ispijao dušu te votke neuspješno zanemarujući njen glasan smijeh.
Ona je otišla s njim tako da si naravno i ti morao proći za njom. Ono što nisi znao je da votka djeluje brzo.
Zurila sam u tvoj pijani pogled dok si pokušavao pohvatati ravnotežu. Mumljao si nešto o njemu i njoj povremeno progutavši još jedan poveći gutljaj već tople votke.
Uporno si me htio poljubiti dok si vrištao : «volim te» ...
Ništa tiše od vriska smrti ljudi ne čuju.
To je bio tvoj poslijednji vrisak. Dok sam pokušavala uhvatiti tvoju ruku dok si klizio prema ponoru vrištao si i dalje: «volim te»...
Dok su kola hitne pomoći neuspješno dolazila upomoć tebi i jadnom vozaču u autu do tebe ona je stala do mene i odgovorila na tvoje krikove: «i ja sam tebe voljela...»
A ono što nisi znao je da si samo trebao uzeti moju ruku jer toliko toga sam ti mogla pokazati samo da sam na vrijeme pogledala u tvoje ogledalo duše i shvatila razlog te neopisive sjete. Da si u tom slučaju uhvatio moju ruku i da si u tom slučaju sasvim možda odlučio pratiti me zelena bi boja prestala biti zlokobna. Ali možda je teška riječ.
Samo prazna priča, i ništa više. Jedan osmijeh kaže premalo, a riječi su kao i obično suvišne. Zelene oči zauvijek su kobni znak, a ona djevojka koja te je gledala preko puta podija zauvijek će ostati samo to.
Samo prazna priča i ništa više. Jedan osmjeh kaže premalo, a riječi su ,kao i obično, suvišne!
Post je objavljen 31.05.2008. u 15:38 sati.