Neznam zašto imam potrebu pisati ovaj post, ali kad sam već krenula i kad me nešto na to vuče, onda i budem...
Zadnjih četiri mjeseca sam bila u vezi s jednim divnim dečkom koji se iz petnih žila svo to vrijeme trudio da me učini najsretnijom curom na svijetu. Ali, nažalost to nije uspio...
Užasno sam napokon htjela imati dobrog i pažljivog dečka; trudila sam se da to uspije...a najmanje sam obraćala pažnju na ono što zaista osjećam... na ljubav koje unatoć svemu nije bilo. Ne u dovoljnoj mjeri.
I dogodilo se ono najgore..povrijedila sam ga. I to jako.
I sad je gotovo.
Nije mi žao što smo prekinuli. Štoviše, veliko mi je to olakšanje. Ali boli me to što sam ga izgubila u svakom smislu. A to nikako nisam htjela. Jasno mi je dao do znanja što misli o meni.. i ja sam svjesna da sam to i zaslužila.
Ali tužna sam... i to sam valjda htjela podijeliti sa vama...
Ne znam što bih mu ovom prilikom rekla... Žao mi je zbog svega. Ali i on bi trebao biti svjestan da između nas nije postojala ona posebna kemija i da ljubav nije bila dovoljno jaka da bi uspjeli...Pametan je on, i vjerojatno je to shvatio već odavno..
Povrijedit ga nisam htjela, ali iskreno... ne žalim skroz zbog TOGA što sam napravila jer sam time isto tako shvatila što znači osjetit posebnu kemiju prema nekome... i to nakon duuugo vremena.
Tako da...
Krešo, nadam se da ćeš mi jednom moći oprostiti... ako ne, razumjet ću i to. Ali jedno znam... uz mene nikako ne bi mogao biti sretan i mislim da je moj potez bio nešto najpoštenije što sam mogla napraviti. Nisam ti mogla lagati...
Eto... imala sam potrebu to reći...
Pozdrav...
Post je objavljen 24.05.2008. u 22:59 sati.