Pregled posta

Vremenski osmijeh dopuštenja

Jednostavno me vrijeme nosi na mjesta koja me udaljavaju od glavnog toka radnje. U snove ne navraćam tako često u zadnje vrijeme, ali našla sam i za to trenutak.
Danas vam pričam o vremenu, onom vremenu koje muči svakoga od nas i molim vas za razumijevanje što nisam dugo svraćala ovdje ni u vaše misli. Nisam uopće stigla gotovo niti disati, metaforično naravno, ali stiska je bila. Zahvaljujem vam na razumijevanju i molim Vas da primite moje duboke isprike.



Bila je noć. Vrijeme me čitavoga dana mučilo. Rokovi su se bližili, a ja kao da sam stajala u svome svijetu, na jednome mjestu, zakopana u pijesak života koji me vuče u unutrašnjost svojih pora. Napokon smo se ja i ona vratila u snove. Bilo je veličanstveno. Nešto riječima neopisivo. Moram priznati, nedostajalo mi je. Ti šaroliki snovi puni ljubavi i osmijeha. Pučina je bila predivna i nezaboravljiva, ali ipak sanjar ostaje odan snovima, ma gdje god bio. Ušetala sam u taj svijet i osjetila onaj specifičan miris cvjetnog okusa. Opijao me svojim kretnjama. I znate što? Opustila sam svoje misli i dopustila im da odlebde daleko, tamo gdje srdašca milo putuju po krajobrazu. Ljubav me dočekala, kao i uvijek i poželjela mi srdačnu dobrodošlicu. Onu koje se ne zaboravlja. Upitala me kao da je već unaprijed znala pročitati mj pogled:“ Što te muči?“ Bila sam začuđena takvom izravnošću, ali odgovorila sam joj:“ Pa, vrijeme najviše, ostalo je popratna stvar.“ Ona se nasmijala i rekla:“ Ah, vrijeme, vrijeme, svatko tko je ovdje došao, naučio je tu lekciju, ali ti si drugačija. Ti tražiš više i jače i time sam oduševljena. Objasnit ću ti pojam vremena, slijedi moje korake u svom srcu i pronaći ćeš me na početku.“ Ljubav nestade,a ja pozovem srce natrag i krenusmo koracima lakog vjetra na početak. Slap, cvijeće, isprepliću se mirisi, aura ljepote i slobode je krasila te predivne prizore. Tamo me dočekala Ljubav i nasmiješila se osmijehom dopuštenja. „Priđi bliže.“, reče ona umirujuće. Primila me za ruku i našle smo se na livadi nestašnih mirisa koji lete zrakom ljepote. Posjela me na travu i dopustila da se upoznam s tim krajolikom koji će na par sati biti moje mjesto za odmor umornoga srca. Počela je svoju priču i začusmo nas dvje (moja duša i ja) ponovne misli dalekog vremena:

„ Ljudi traže više i više, svakoga dana, a vrijeme bježi pod koracima jednog mislioca. Samo jednog. Svi traže više vremena, povratak u vrijeme ili vraćanje starih uspomena. Nemoguće je, znaš i sama. Zato smo mi tu, oni koji nas otkriju, gotovo uvijek shvate daleko vrijeme. Reći ću ti ja, što je zapravo vrijeme. Ono je točna određenica dvaju svijeta. Svijeta snova i svijeta života. To je i ta bitna razlika. Vrijeme određuje svaki trenutak, svaku sekundu i milisekundu. Ljudi ga zapravo niti ne osjete, oni jednostavno shvate onaj trenutak kada je prošlo bez da znaju da se taj trenutak uopće dogodio. Tek kasnije postaju svjesni. Vrijeme je pojam koji je tako opće prirode. On nas određuje kao osobe i daje smisao nekim stvarima. Snovi su bezvremenski jer vrijeme ponekad boli, a nismo željeli riskirati. Vrijeme određuje godine i starost, određuje ljubav i slobodu, ljepotu i zagrljaje. Vrijeme daje vrijednost nekim situacijama koje ne bismo niti razumjeli da nije njega. Ljubav, primjerice, je bezvremenska sloboda. Osjećaj koji se pamti i oslobođen je vremena, ali ne u potpunosti. Ona sadržava vrijeme koje je različito drugim vremenima. To vrijeme stvara sjećanja, ali i podržava stvarnost. Nevjerojatno je kako vrijeme čuva nas od nekih situacija. Znaš, ne shvaćate vi tu puninu vremena. Ono određuje što će se dogoditi i daje nam realnu sliku onoga što volimo. Da je sve u snovima, draga moja, ne bi možda niti znali koliko nekoga volimo ili ne volimo i koliko nam netko znači. Sve bi smatrali vječnim što i ne bi bilo daleko od istine. Zato i postoji vrijeme. Ono je stvorilo, snove, nas i našu svijest. Da njega nema ne bi možda niti tebe bilo, niti ikoga drugog. Najgore je što ga ljudi osuđuju i tjeraju od sebe te uništavaju pomisao da je ono njihova sastavnica života. Vrijeme je beznačajan pojam koji znači puno. Nitko od ljudskih duša nije svjestan njegove veličine, a nama u snovima vrijeme nedostaje. Nedostaje nam onaj osjećaj da će nečemu doći kraj, da će nešto prestati, ali isto tako da će se vratiti i da će doći nove pustolovine. To je jedan od nedostataka, ali ima i puno boljih stvari, naravno. Ekstaza koju vrijeme stvara je samosvijest naših misli, našeg srca i naše pameti. Vremena se ne treba bojati, ona dolaze i prolaze, njima stvaramo uspomene i živimo trenutke koji nas vode direktno u dodir s ljubavlju misli. Vrijeme je bezvremensko kad shvatimo njegovo značenje, a to je da nijedan trenutak ne bi bio trenutak da jednom ne prestane. Cilj je stvoriti sliku o nama, o nama samima, o nama koji nestajemo i vraćamo se. Uspomene i sjećanja su stvarana vremenom, mi smo stvarani vremenom, a sad vrijeme tjeramo. Mislim da bi trebali prihvatiti vrijeme kao sadržaj života koji je vječan i ne blijedi. Vremena se mijenjaju, dolaze novi ljudi, novi osjećaji, ali trenutci su vječni. Vrijeme ne briše uspomene, niti tjera boli, to mi radimo, a vrijeme nam samo tjera pomisao od nečeg što je bilo prije. Malo tko će shvatiti poantu vremena, ali svi će zasigurno znati kada im kažeš da je vječnost trenutka kratka isto toliko kao što je i vrijeme kratko u našim snovima. Možda jednom nestade vrijeme današnje, pa dođe vrijeme sutrašnje ili vrijeme jučerašnje. Nadam se da neće jer vrijeme današnje stvara vrijeme sutrašnje, a vrijeme sutrašnje stvara vrijeme budućnosti koja neće nikada nestati, koliko god se trudili. Sve je vječno kad je vrijeme u pitanju, samo trenutak u kojem sudjeluje samo naše srce često je maknut od nas samih. Shvati draga Barbara, da je vrijeme samo pojam koji označava nešto prolazno, nešto brzo i dinamično, ali i nešto što stvara sjećanja bezvremenske vrijednosti obasipana vremenom tadašnjim. Prošlo vrijeme ne blijedi jer uvijek će se netko vraćati u njega, makar po kratak sjet na prošle misli ili budući putokaz.Sanjajmo vrijeme, kad je već ono stvorilo san o nemogućnosti nestajanja našeg postojanja.“
Njen govor me naprosto zadivio. Nije da je nisam razumjela, ali dobila sam predodžbu o potpuno drugačijem poznavanju vremena. Možda će me misli o vremenu pratiti još neko vrijeme, ali sigurna sam da me povratak u snove podario novim snovima. Snovima sadašnjim koji ne blijede u mom sjećanju. Sretna sam što sam se vratila na mjesto gdje pripadam i sretna sam što miris trave odaje moju prpošnu dušu, a još sam sretnija kad znam da vrijeme tjera loše trenutke, trenutke u kojima ne želim ostati, a zadržavaju me i na tome sam zahvalna. Ovaj povratak možda i nije famozan ili fascinantan, ali zasigurno me obogatio spoznajom o vremenu, ali i spoznajom koliko ti nedostaje mjesto na kojem si se osjećao potpuno smirenim i drugačijim. Ne bih željela više odlaziti dalje od snova, prepuštam se njihovoj bezvremenosti i vremenosti. Neka me sanjarske misli prate u one životne osjećaje i sastajanje na stanici sa samom sobom. Voljela bih da sam prije došla natrag, ali odlazak na pučinu vratio me u vrijeme u kojem sam pronašla ljubav prema starom snu. Ljubav je bila legla kraj mene i nasmijala se onako kako samo ona zna. Njen osmijeh me vratio u snove i odao moju staru tajnu. Snovi su ipak jedino mjesto na koje se vraćam na kraju svakoga puta. Znala sam da moram poći, ali još samo jedan trenutak, samo još jedan, da osjetim pravu čaroliju bezvremenskog vremena u snovima. Snovima koji ne blijede i ne nestaju prvim naletom jesenskog vjetra, ali i snovima koji me uče nebeskim tajnama i časti me rujnim vinima punom životnog opijuma. Odlučila sam ostati još mali trenutak i napiti se tajni svoje mladosti, tako da kad se vratim natrag u vrijeme, znadem da me ono šuška svake noći uspavankom koja će me pratiti sve dok moj korak šeta ovim svijetom. Živjelo vrijeme, pomislih, a ljubav se nasmijaše znajući da me vratila na mjesto gdje pripadam. Lijepo je bilo vidjeti ih opet i položiti svoje srce u njihove ruke. „Daleko od očiju, daleko od srca.“ kažu. Ja bih rekla da što smo dalje od očiju, srcem smo bliže zbog vremena, znate. Ono nas ipak neće baš uvijek ostaviti ravnodušnima, čak ni one najtvrđe, pa ni kamen dolje u moru misli. Uživila sam se u trenutke i napajala ih svojim mirisom, a osjećaj mog tijela u zelenoj travi postao je neponovljiva karma još ljepših i skladnijih srdašca vremena. Čekaj me, vrijeme, ne bježi, stani i odmori se. Možda u tvom stajalištu, stanemo i mi, tek toliko, da odmorimo brzinu u snovima, ali ne dugo vrijeme, ne dugo. Dovoljne su dvije sekunde, jer bez tebe drago moje vrijeme, ni te majušne dvije sekunde ne bi postojale i ubrzo bi bile samo misao, suviše luda da bi bila prihvatljiva, nama, Djeci života nebeskoga. Drago mi je da si tu vrijeme, a još mi je draže kad znam da će me tvoje misli i tvoje okrilje, pozvati u snove pune tvojeg postojanja. Miris kamelija zaživi, a ja poskočim od sreće te bujica zvana vrijeme krene u moj svijet, bez pitanja, ali s osmijehom dopuštenja.




Prepustite se vremenskoj magiji.

Post je objavljen 21.05.2008. u 21:34 sati.