Ništa više nije tako fatalno i izvjesno
otkad se ne sjećam pjesme
ni gdje si sjedila
kad sam te prvi put vidio
kako njišeš bokovima
i plešeš po stolovima
raskalašenih budala.
Ne prezaj od onog što smjeraš,
zlatnu auru ostavi klišejima
i samo me ugrizi za vrat,
zapjevaj jorando i pit ćemo
jeftini porto u kupleraju
sa crvenim stoljnacima ljepšim od
tvoje haljine, napola rašivene...
koja napola skriva sjenu bedara
na kojima sam spavao mirno.
pokrij me kad te opet ostavim z
uvijek po ko zna koji put
i ubij pticu rugalicu
prije nego se trgnem u snu.
Post je objavljen 21.05.2008. u 15:51 sati.