Sa bijelim povezom na očima
Prislanjam lice uz svijećnjak.
Promatram te s druge strane ulice.
Njišem se uz melodiju francuske uspavanke.
Misli koje primam
Razbacujem po zagorjelom papiru.
Sanjam vjetar
Što plamti u zdjeli,
Iz koje jedem
Svu ljubav užarenih riječi.
Prijatelji koji nestaju
U okviru nedovršenog djela,
Trgaju umjetnikov potez,
Grade utopiju naših misli.
Penjem se uz obelisk
I vučem tračak svjetlosti.
Obilježavam svoju krunu postojanja.
Lutalice se nižu
Pod površinom pustinje,
Venu s blijedim odrazima
U ogledalu.
Skidam povez…
Prašina koja se
Nataložila na njemu
Nestaje u crnoj rupi.
Nova dimenzija prijateljstva,
Pretvara se
U beskrajno blistavilo
Spojenih zvijezda.
Glas
I riječi zastajkuju,
Jer krv ne teče žilama našim.
Svo crvenilo s obraza
Nestaje sa gustim potezima
Bijele boje.