Štef i ja došli smo na fakultet i integrirali se među studente, točnije u prostoriju u kojoj su bili kompjuteri i gdje se sufralo po internetu.
Upravo tada, netko (očito od osoba zaduženih za kompjutere) upozoravao je na (novu?) šifru koju je potrebno znati (ako je kompjuter ugašen) i koja je uvedena kako "vanjski ne bi dolazili koristiti kompjutere". Pomislih: "O, hvala na šifri, možda mi zatreba ako opet poželim doći."
I dok sam se ja ponašao nadasve samozatajno da netko ne opazi da ja "nemam tu šta raditi", Štef takvih problema nije imao. Simpatičnoj Sandri se obratio na način da je prva ili druga rečenica koju je njoj (u životu) uputio bila "Znaš šta najviše volim raditi ženama? Volim ih ljubiti u pupak!U pupak!" Djelovalo je to nadasve smiješno, Štef je to izrekao kao da je ljubljenje u pupak nešto najuobičajenije. Situacija je bila smiješna i zbog Sandrine reakcije (ili to što reakcije zapravo nije bilo), njezin zbunjenost i iznenađenost, nije znala što reći i kako reagirati.
Ja sam stajao po strani, no i ja sam imao susret sa Sandrom nakon toga. Bacala je neki papirić u koš za smeće izigravajući košarkašicu, a nakon tog njezinog šuta pogledi su nam se susreli pri čemu se ona osmijehnula komentirajući osmijehom svoj košarkaški šut. I ostalo je sjećanje na simpatičnu Sandru te njezin pogled i osmijeh.
Post je objavljen 17.05.2008. u 11:44 sati.