Posjeta naizgled običnom supermarketu, ali i sličnom trgovačkom obliku prodaje poznatog pod nazivom robne kuće, nepogrešivo ukazuje tko su vlasnici, odnosno tko vlasnicima još nije uspio postati. Navesti ću nekoliko sličica:
1. Dolazim pitati za određeni proizvod. Čekam desetak minuta da me netko percipira od mnoštva osoblja. Osoblje se muva uokolo, poslužuje ni sama ne znam koga, odabirući interesente po nepoznatom kriteriju. Tko je na redu ne zna, jer reda nema. U posluživanje je uključeno pokazivanje predmeta i upute za uporabu, koje su sve prije samo to ne. Čak bih i ja više znala o predmetu kojega po prvi puta vidim, a da tamo radim. Zainteresirala bih se i informirala o parametrima koji ga određuju i čini različitim ili boljim od sličnih. Zgražam se kakva je to trgovačka škola podučila ovu grupu, iako to nije ništa prema onome što slijedi dalje. Kada sam na redu i pitam imaju li predmet koji nije izložen, jer ne želim nešto po čemu su drugi prčkali, što je prašnjavo i svakakvo. Napominjem da mi je to potrebno za poklon. Milosti nema. Neka kupim izloženo, jer novi predmet dobivaju kada se ovaj proda.
Dolazim za nekih mjesec i pol. Tridesetak minuta čekam na red. Red je neobičan. Ima oblik linije, ali ga se načima sa svim strana. Ne uspijevam otkriti po kojem pravilu. Ovaj puta sam odlučna: kupujem predmet i ne dajem se smesti. Samo se želim uvjeriti da stvar funkcionira. To je jedini uvjet kupovine, ostalo ću pregrmiti kada ne mogu drugačije. Prodavač je jako spreman da me usluži, već i traži inventarski broj predmeta, no onda se odjednom, nekako teatralno, sjeti kako je, eto, netko odnio jedan važni dio od predmeta! On mi čak želi izaći u susret, ovo mi rekavši. Ne mogu vjerovati što mi se događa. Naivno pitam zašto predmet ne maknu i ne naruče novi. Kada ovaj prodaju, naručuju novi. Želim znati kako će naručiti novi ako ovaj ne mogu prodati. Odgovora nema, kao da ništa nisam pitala. Iznervirana pitam jesu li oni prodajno mjesto ili izložbeni salon. Zašto nude nešto što nisu u stanju prodati? Čudno me gledaju. U pogledu vidim pitanje: što to baljezgam? Pitam gdje je šef, da bi saznala da je ovaj glasni napuhanko valjda šef. Ili se njime predstavlja za potrebe komunikacije s napornim kupcima poput mene. Meni nemogućnost kupovine uništava cijelu konstrukciju plana, jer i drugi pokušaj kupovine poklona propada. Uz to odustajem od kupovine drugoga predmeta koji sam htjela uzeti s ovime i izazivam veliko čuđenje, tim više što su njegov listić s inventarskim brojem morali prije toga vaditi ispod dna pulta, gdje je nekim čudom, kao začaran, zapao, ispavši prodavaču iz ruke. Ta što mi je! Ne znam ni kupovati, niti znam što hoću! Odlazim bijesna i sumnjajući kako su ovdašnji prodavači namjerno otuđili dio predmeta da bi ga onda pod uvjetima otpisanog i defektnoga lijepo uzeli pod svoje, kada za to dođe vrijeme. Izvrsni trik, jednak onome na konfekciji, kada se u doba popusta bolji komadi stave na stranu, da bi si ih prodavači kupili u povoljnijim uvjetima.
Prolazim nekoliko mjeseci kasnije pokraj istoga izloženoga predmeta želje i neostvarene kupovine. Situacija je poznata: predmet se uredno nudi na prodaju. Čemu ova inscenacija dućana? Kome služi ova iluzija prodaje? Je li to kupovanje vremena ili glumatanje?
2. Mjesecima se predmeti koji su u manjem pakiranju stavljaju na najviše police, do kojih se može doći samo penjanjem na ljestve, kojih nema. Osim toga, koliko mogu vidjeti, tamo je sve porazbacano i očerupano, a nove robe neme tjednima.
3. Raspitivanje o podacima o proizvodu unosi nemir u prodavača. On se osjeća kao da je na testiranju, ili u školi. Kupac mora zgrabiti stvar s police i dojahati do blagajne, pokunjen i skrušen, ostaviti svoje novce i nestati u obliku lastinog repa. Nepoćudno je ponašanje raspitivanje o tome da li postoji predmet s ambalažom, da li je to zaista zadnji primjerak, pri čemu nema primisli o mogućnosti razgovora o popusta na takvu izloženu robu s vidljivim otiscima prstiju i sličnih tragova proučavanja. Ispitivanje o asortimanu koji mi je poznat, a kojega nema, te uspoređivanje cijene predmeta koji mi je u ruci s onima koji su tamo nekada bili a sada ih nema, testira granice izdržljivosti macho prodavača. Prodavač jasno vidi da ne znam kupovati, a da je ono što ja mislim da je lik pravoga trgovca neki relikt iz svijeta mašte, ugrađen u moje misli zbog roditeljskih priča o trgovcima i dućanima, kojega vjerojatno nije prikazao niti jedan udžbenik trgovačkih škola. Zato zlatom optočeni prodavač tridesetih godina, postaje u svojim očima još moćniji, kada pokleknem i pristajem na kupovinu.
4. Kupovanje pribora za jedan uređaj nije uvijek rutina, ali ne bi trebalo biti mučenje. Ne sjećam se svih podataka, ali bi se mogla dosta dobro snaći, kada bi prodavač htio moju potrebu za kupovinom uzeti za ozbiljno i kvalitetno saslušati što imam reći. Osjećam se kao dijete koje se igra kupovine. Hoće stričeku pokazati da zna kako se to kupuje u dućanu. Mama ga je doma podučila kako se to radi. A striček, desetak godina mlađi od djeteta-kupca, zna o čemu se radi. Dijete tu tumara želeći tratiti njegovo dragocjeno vrijeme. Struček je sam u dućanu i još uz to mora mora upisivati inventarske brojeve neke robe koje ima po svukuda uokolo u računalo. Verzirani kupac će znati kada ne treba smetati. Ozbiljni kupac će znati prepoznati kada je stiglo vrijeme za kupovanje.
Ovo su neki od tipičnih situacija za dućane gdje se ne zna tko je gazda, jer prodavači za pultom caruju kako im je drago i kako ih je volja.
Kada je prodavač nervozan i ponaša se u stilu "uzmi ili ostavi" ili "samo ti pitaj, pa ću te klepiti", "sada nije pravo vrijeme za komuniciranje", kupac se osjeća kao kradljivi uljez koji napada na trgovčevu privatnost. Pri tome je toliko emotivno neinteligentan da ne shvaća da ga svojom kupovinom vrijeđa. I samo neizvjesnijom čini već zapečaćenu sudbinu prodavačevog radnoga mjesta.
Jer, dok se ne zna tko je vlasnik, život ide dalje i živi se punim plućima. Kada se odredi vlasnik, život staje. Prodavač postaje čovjek koji tone i troši svoju zalihu udahnutoga zraka, ali arogantno i dalje njeguje mentalitet onoga koji svoj vrlo jednostavni i ne previše odgovorni posao smatraju teškim i kompliciranim, možda čak u rangu dizajnera alata, konstruktora vlaka, vozača aviona, zubara ili suca.
Ironično je kako se zbog raznoraznih neizvjesnosti i rizika težak trgovački posao prosljeđivanja kupljenje robe dalje od sebe, u nadi da će se naći zadnji sretnik u lancu koji će robu trebati i njome biti zadovoljan, kao i svi u posredničkoj vezi guranja proizvoda drugome u ruke sa svojim zaradama a conto marži, svodi na bahate karikaturalne likove prodavača iz "Bibinog svijeta".
Post je objavljen 14.05.2008. u 23:46 sati.