Imala sam namjeru pisati i nakon onog "važnog" mi susreta al nisam imala nadshnuće ili snage al eto činjenica, nisam pisala, a niti jučer.Nisam razgovarala sama sa sobom.A dok piše to činim.
Kroz razgovor sam morala isprovocirati odgovore, bilo je za njega mučno,čak se počeo i opirati al sam bila ustrajna i ipak dobila odgovor.
I dala priliku njemu ili i sebi da zapanem u još veći jaz ili izađem iz tame. E, kad bi znala odgovor.I sada čekam, čekam, a neznam što.Bar je obećao da ćemo do mog odlaska na put razriješiti našu enigmu. Neznam niti što ja želim, nastaviti snjim ili završiti za vijeke, iako je na njemu da on ponudi rješenje.ali ipak mi je rekao što ako ti odustaneš od svega, i on se dakle pita. Očito da mi Bog šalje znakove, a ja ih neznam pročitati, žalim samu sebe,a to je nešto najgore.Doista suludo.Zar on zaslužuje to , pitam se,jel to ljubav,koja prašta, tolerira,nesebična,istinska, ona kojoj sam uvijek težila, ali ako je samo jednostrana, što onda, pitam se.Ljubav koja žrtvuje.
-Jučer i danas sam bila na Poloju.Danas sam se osjećala neopisivo mirno,u trenucima kao da nisam imala niti misli, bonaca. I to su znakovi koje neznam isčitati, a tako bi htjela. Bože molim te pokaži mi svjetlo, bijelo svjetlo.Kriste!
Post je objavljen 09.05.2008. u 21:29 sati.