2.
- Kato, što ćeš raditi kad umreš? – pitala je Ivana kada je imala 7 godina.
- Ludice jedna, pa kad umreš onda budeš u nebu, nema tu šta ćeš radit! – smijala se.
- A kako ćeš ti umrijeti? – nije odustajala – Kao baka, u snu?
- Ne znam, nadam se da neće boljeti i da će biti pored mene netko tko će me držati za ruku – rekla je. Ivana na to nije odgovorila, samo se zamislila.
Kada se Ivana objesila, u kući nije bilo nikoga. Tek nekoliko sati kasnije pronašla ju je domaćica.
3.
O Katariniom trenutku iskrenosti onoga jutra za kavom njezina obitelj nije pričala. Bilo joj je neobjašnjvio fascinantno kako nitko, ama baš nimalo, nije pokazivao zanimanje, pa čak ni trunku obične, ljudske zantiželje da sazna je li bilo istine u tim šokantnim riječima. Bile su to teške riječi, koje su mogle poljuljati sve što su stvarali 20 godina! Katarina se ipak nije zanosila – njihova nezainteresiranost nije bila produkt straha od rušenja kule od karata, kakvim je svoj život tada vidjela ona, bila je najobičnija nezainteresiranost. Ipak, zar ni trunka kopkanja, radoznalosti, pa bar i podbadanja?
Već iduće jutro za doručkom su pričali kako je susjedova žena ponovno udarila automobilom u ogradu dok ga je pokušavala parkirati u dvorište, podsmjehivali su se pokazujući glavom na iskrivljene stupove i čudeći se kako netko može biti toliko nesposoban. Drugoga su jutra opet sjedili uz kajagnu i pričali o nečemu što je Katarina jednostavno potisnula u sjećanju.
Kiša je ljevala niz prozore dok je sjedila, promatrala susjeda kako po ne zna koji put popravlja ogradu i pitala se koliko pogrešaka treba čovjek napraviti u životu da krene dalje i koliko ljudi treba ispaštati zbog grijeha onih koje nismo ni poznavali. Hoće li i njezina djeca, za novih 20 godina, sjediti na svojim terasama i pokušavati se suočiti s onim što se dogodilo njihovoj majci i pokušati objasniti vlastitoj djeci što je i kada otišlo kvragu.
- Da, uistinu, kada? Prije 20 godina? Još ranije? Ili jučer? – rekla je glasno uzdahnuvši i odložila oprani tanjur na stol.
Na radiju su ponovno pričali o grupiranju vojske i zlokobnim slutnjama o ratu.
4.
- Želiš li razgovarati o tome? – pitao je Hrvoje.
- O čemu? – rekla je zbunjeno.
- Pa o onom tvom ispadu, neki dan za doručkom... Djeca nisu komentirala ništa, ali nije dobro da ih plašiš takvim glupostima, znaš da su u osjetljivom razdoblju odrastanja – kazao je pomirljivo.
- To nisu gluposti i bilo je su prije mjesec dana! – rekla je ne želeći nastaviti razgovor.
Tada je shvatila da ona svoje osjetljivo razdoblje odrastanja nije ni prošla, jednostavno ga je preskočila. Tako je, naime, bilo lakše, bilo je žurnije, htjela je sve zaboraviti.
- Da, moram odrasti – rekla je i izašla iz kuće, želeći izdvojiti nekoliko trenutaka za sebe. Gradom su jurili automobili, prolazile su joj slike vojske kako paradira selom, oca koji ju grabi za ruku i gura u kuću, majke koja navlači zastore i sestre koja se smije, bjesomučno smije. Otputovat će sutra u selo.
Post je objavljen 04.05.2008. u 14:32 sati.