Negdje daleko u noći tamnoj
Dok oluj u mraku igra,
Na klupi trošnoj u gradskome parku
Starac slatke snove sni.
Kad sklopi teške kapke svoje
On plovi morem i pučinom plavom
U lađi punoj želja.
I tada u snovima svojim
On ima kuću i krevet mekan.
Odjednom, u trenu,
Vjetar mu zbaci deku – novinu staru –
Starac se samo sjetno nasmiješi
I ponovo oči sklopi.
A sutra, kad ga zrake sunca probude,
Lutat će ulicama grada svoga,
I uveče će u gradski park poći.
Sjedit će na klupi svojoj
Spavat će, sanjat il možda plakat...
28.01.1992.
Post je objavljen 03.05.2008. u 19:03 sati.