Pozeljela sam podijeliti nedavno iskustvo s vama, i napisati osjecaje koji su se prije koji dan ponovno u meni rodili, i vratili sjecanje na te dane. Tema je bolna, emotivna, prozeta osjecajima koje svatko osobno prozivljava, starije generacije prozivile, mladje slusale o tome, i vidjele mozda.. Pisem MOŽDA, jer nazalost velik broj mladih ljudi, i sada govorim o generacijama koje su se rodile u ovoj drzavi, nisu vidjele ono cemu sam svjedocila ovih dana. S obzirom na moju slavoniju, vidjela sam velik dio te ravni i obisla gradove koji krase nizinu, ali u jednom gradu nisam bila , i zelja mi je bila posjetiti Ga. Organiziran je posjet Vukovaru, na koji sam i sama pozvana te tako dobila priliku vidjeti i cuti sve to upravo tamo.
Putujuci prema Vukovaru, misli su mi prolazile kroz glavu, sto cu vidjeti, kako cu reagirati na ono sto znam da tamo postoji, koje ce emocije to u meni probuditi, no ni najmanje nisam slutila da ce to biti takav dozivljaj, i da sam posjet tom velicanstvenom gradu ima toliku snagu i moc. Obisli smo Ovcaru, groblje gdje su branitelji i civilne zrtve pokopane, zapalili im svijecu, izmolili po koju molitvu za njih i krenuli ka Crkvi. Docekao nas je svecenik, i zamolio da sjednemo i poslusamo koju rijec. Neznam mogu li opisati osjecaje do tada, i kojim rijecima da se posluzim za ono sto sam osjetila usavsi u crkvu. Sjela sam i pogledala ono sto me okruzuje. Steglo mi se u grlu. Svecenik je uzeo mikrofon u ruke, sve su oci gledale prema njemu, sve duse upijale osjecaje i njegove rijeci. Govorio je jednostavnim rijecima, bolnim stankama stezuci mikrofon u ponekim trenucima, pogledom uprtim prema Njemu. Bože pomozi nam.. Ponovno me steglo u grlu slusajuci te rijeci, ispovijesti djece stare tada samo par godinica, ljudi, brace, roditelja, supruga, majki.. Nisam mogla izdrzati, suza je sama iz oka potekla. Pogledala sam lica drugih, i nisam bila iznenadjena. Bilo je tu mladjih, starijih, skoro svih generacija, nitko nije ostao ravnodusan. Ne zelim ulaziti u detalje onoga sto je bilo, niti o tome govoriti, prisjecam se samo suza tih ljudi, križa od trnja, bolnih i praznih pogleda. Pobudilo je to u meni neke strasne emocije, tugu, zalost, jad... Lica tih ljudi skrivaju samo to, bol,tugu, patnju, neizmjernu patnju. Imaju snage pricati o tome, prisjecati se tih davnih nedavnih godina, slike se i danas vracaju i razdiru dusu. Namjerno sam napisala davnih nedavnih godina, jer zbilo se sve prije toliki broj godina, ali ovaj put vrijeme ne lijeci rane, i ne prepusta nista zaboravu.
Post je objavljen 30.04.2008. u 23:49 sati.