Bila je noć. Zvijezde su još jednom ukrasile nebo.
Sad sjaji posebnim sjajem.
Zaspala sam.
Zaklopila oči i utapam se u slatkom oblaku sna koji prekriva moje lice.
Vidim tebe.
Nas.
Osmijeh.
Trčimo po livadi, probijamo se kroz cvijeće i letimo.
Pokušavamo se vinuti u najviše visine.
Uspjeli smo.
Tako smo visoko, tamo gdje nema tuge, nema boli, nema patnje.
Sunce je sjalo u našim srcima i otkrilo nam svoje najskrivenije tajne.
Došavši do vrha, shvatili smo da smo predaleko.
Odjednom, mrak, hladnoća, tama.
Bojim se.
Uhvatio si me za ruku i snažno je stisnuo.
Osjećam kako mi se krv vraća u srce.
Počinjem disati.
Poželim te dotaknuti, ali tako si daleko, toliko daleko da osjećam samo stisak tvoje ruke.
Osjećam jutarnje sunce na svom licu.
Sve si dalje, a moje se oči otvaraju.
Odlaziš daleko, čak mi i ruku puštaš.
Budim se, gubeći osjećaj sigurnosti.
Sve što sada vidim je samo sunce i sve što osjetim je blag povjetarac na licu.
Stisak je sve slabiji, a ti sve dalji.
Ponovno je noć, zvijezde su prosipale svoju mrežu po nebu, a ja, ja sanjam.
Volim sanjati jer sam svakim snom sve bliže tebi.
Veselim se novoj noći jer znam da će se tvoj brod ponovno usidriti u mojoj luci neprežaljenih snova.
Post je objavljen 24.04.2008. u 08:04 sati.