Duhovno bogoslovlje i stoljećima staro iskustvo upozorava na činjenicu da Duh Sveti izgrađuje dušu i sušom. U oba raspoloženja čovjek treba biti pun povjerenja u Duha Svetoga i odano poslušan Njegovu vodstvu. Tako na primjer ta suša, može biti Božje upozorenje da smo u svom životu prilično nemarni, nezauzeti, aljkavi; pa nikakvo čudo što je duhovni život ostao «bez kiše». Nadalje, to stanje suhoće može biti Božji poziv ne toliko na reviziju vjernosti i revnosti, nego više na izgradnju one pozitivne vrijednosti o kojoj govori poslovica; na muci se poznaju junaci. Lako je, naime, biti na primjer blag među samim anđelima. No ako sam zbog takve situacije blag, to nije toliko moja osobina, koliko osobina onih anđela s kojima sam. Izdržljivošću u teškoćama, testirajući samoga sebe, vidim tko sam i što sam u stvari, te ujedno imam prigodu izgraditi u sebi – baš u sebi! – dotičnu dobru osobinu.
Iskustvo slabosti podsjeća nas na potreban realizam… Upravo sjećanje na tu doživljenu suhoću očuvat će nas u konsolaciji od iluzije da smo sami od sebe izvor onog lijepog i ugodnog doživljaja, jer kako bih sebi pripisao ono rasplamsalo dobro doživljavanje, kad samo možda još jučer ja – taj isti ja – iskustveno doživljavao svoju duhovnu prazninu. Dosljedno, u konsolaciji znam da sam po Bogu – nutarnjijem od najunutarnjijega u meni (sv. Augustin) – doveden u tu suhoću; u desolaciji (utjeha) znam da me Bog vodi i tada.
Izmjenjivanje, dakle, konsolacije(suhoće) i desolacije na redovitom stupnju duhovnog života uobičajen je i redovit put prema uspjeloj duhovnosti.
p. Miljenko Belić
iz pogovora knjizi Tri reformatora J.Maritaina
Post je objavljen 19.04.2008. u 15:42 sati.