Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/sunflower37

Marketing

istarski crocodile dandy...

evo mog posljednjeg napisana razgovora sa jednim od najzanimljivijih emigranata na ovom otoku...romano je nije samo istrijan koji je prozivio stotine dogodovstina i prolazio kroz mnoge avanture zvane zivot, romano je moj prijatelj i zasluzuje da ga upoznate..

RAZGOVOR SA ROMANOM STERAI,ISTRIJANOM U DARWINU

ISTARSKI CROCODILE DANDY

Prošlo je četrdesetičetiri godine odkada je Quantasovim avionom poletio iz Rima i putovao 38 sati kako bi sletio u Sydney.Prošlo je mnogo godina odkada je Romano Sterai,zamijenio pogled u pulsku arenu sa pogledom ka crvenoj zemlji Sjeverna teritorija ovdje u Australiji.Prošli su mnogi događaji koji su obilježili život ovog istrijana, prepuna avanturistička duha i životna elana koji ni sada ne jenjava.
Image Hosted by ImageShack.us

DARWIN IZ ZRAKA...
Iako na samom sjeveru Australije,u trenutno kišnom Darwinu,Romano Sterai velikodušno je ponudio ispričati nam svoju zanimljivu životnu priču i pokušao sažeti sve ono što mu se događalo na australskom otoku gdje je započeo svoj novi život,mjenjajući domove upravo onako kako je nalagala njegova neiscrpna znatiželja,želja za boljim životom koji će donijeti smisao njegova.
OD SYDNEYA DO WOOYUNGA
Iako je njegovo prvo odredište bio Sydney, u njemu se zadržao tek 5 dana radeći u tvornici boca gdje je odmah po početku posla započeo štrajk radnika koji su protestirali zbog nedostatka toaletna papira.Iznenađen zbog čega radnici štrajkaju,s negodovanjem odlazi, sa tek nekoliko zarađenih dolara u džepu, put željezničke stanice.
Image Hosted by ImageShack.us

ISTARSKI DANDY
'Ukrcao sam se na prvi vlak koji je naišao i vozeći odlučio sići nasumce.Moja prva stanica bio je Wooyung gdje sam šetao i lutao sve do mraka kada sam naišao na barake i potražio mjesto za prenoćište.Tu su živjeli talijani s kojima sam se lako sporazumio,obzirom da tada nisam znao niti riječi engleskog jezika.Upitavši me odakle sam i što tražim,odgovorio sam da osim spavanja trebam i posao te sam ranim jutrom već bio zaposlen kao monter u izgradnji velikih dalekovodnih stubova.Dvije godine radio sam na tim poslovima i proputovao Australiju uzduž i poprijeko.'- sjeća se svojih najranijih dana Romano koji i danas govori čakavštinu svog istarskog kraja.
Nakon talijanskih baraka odlazi u Queensland u sječu trstike i u barakama gdje je živio najnormalnije bilo je vidjeti pytona ili koju zmiju otrovnicu kao što je smeđa zmija.'Ne samo da se sjekla trstika,nažalost velike nesreće događale su se pa tako puno puta vidio sam i kako su se posjekle noge,ruke..Težak posao donosi veliki umor koji nestaje kad treba pobjeći pred zmijurinom.Pyton nije otrovan no kada me je ugrizao propatio sam velike bolove.Trebaš zaista dobro jaukati.'-uvijek nasmijan i dobro raspoložen Romano prepričava svoj dio života u Queenslandu.
ČOVJEK U RUPI
Izučivši zanat keramičara odlazi raditi u Canberru no nezadovoljan klimom odustaje i ispunjen nostalgijom za domom,1974.godine vraća se kući u Pulu.Samo nakon dvije godine,iako samo sa 50centi u novčaniku,ponovo slijeće na tlo Australije ovoga puta u Adelaide.Preko jednog poznanstva uputio se u Coober Pedy, glavni grad opala kako ga rado nazivaju.Image Hosted by ImageShack.us

STAN I SPOD ZEMLJE COOBER PEDY
Jedinstven grad ne samo po bogatstvu opala nego i po činjenici da u njemu živi 3 500 stanovnika sa preko 45 različitih nacionalnosti.Jedna od njih bio je i naš Romano,istrijan koji je tada radio kao barmen među domorocima.'Nije bilo lako raditi sa pićem među masom alkoholiziranih domorodaca koji su uvijek nakon pijančenja započinjali svađe i tučnjave.'- kazuje Romano objašnjavajući da iako je u ovom gradu radio kasnije u rudniku i to čitavih petnaest godina,bilo mu je to najbolje provedeno vrijeme australska života.'Coober Pedy na aboriđanskom znači čovjek u rupi, ovdje je jedinstven način života ispod zemlje i mogu slobodno reći,iako to zvuči pomalo čudno, da sam se ovdje naspavao najbolje.'- govori o svojem podzemnom domu,u kraju gdje se naučio na vrlo visoke temperature,i u kojeg se vraćao kad je bila sezona iskopa.
ŠUME SJEVERNA TERITORIJA
Neustrašivost,velika volja za radom i stvaranjem svog boljeg života odvela je Romana do gustih šuma,do voda prepunih krokodila i zmija,otvornih paukova.'U šume smo odlazili popravljati kuće,graditi nove..radio sam kao kuhar no bio sam često u lovu na krokodile koji su ovdje bili moji prvi susjedi.O krokodilima trebate jedino znati – najgore je kad ih ne vidite.'-govori istarski dandy,sada s osmjehom što je izmakao krokodilskim raljama.Ali nije uvijek bio potpuno sretna kraja iako je sreća bila na njegovoj strani.Image Hosted by ImageShack.us

ROMANO U RUDNIKU OPALA
'Sa četvrtog kata odnio me vjetar kada se moj vjenčani prsten uglavio na krovu kojeg smo cementirali.Pao sam na šljunak i spasio se tragična kraja,ostala je samo bol u leđima.Sa dalekovodnog stuba pao sam uslijed rascijepljenja i ostao živ jedino zato što stub nije pao sasvim do zemlje.U rudnicima nagutao sam se otrovnih prašina poslije svake minske eksplozije ali ipak imao više sreće nego Erwin kojeg je otrovna raža ubola u prsa.Mene je ujela u nogu tako da sam od bolova plakao četiri sata dok je krv prskala kao fontana.Nigdje bolnice u blizini tek jedna učiteljica koja mi je nekakvim domorodačkim lijekom sačinjenim od trava omotala ranu i tako smanjila bol.'
AUSTRALSKA OSAMLJENOST
'Gradili smo hrvatski klub,družili se i bavili sportom.Običavali igrati nogomet i košarku,ali uvijek nekako trebali dokazivati svoje porijeklo.Tuče nisu bile rijetke između nas i pravoslavnih naroda.Iako smo ih izbjegavali morali smo obraniti ne samo alat s kojim smo radili a kojeg su krali,opal i imovinu već na neki način time i svoju čast.Od tada uvijek su nam bila otvorena vrata svih klubova.Smiješno je i glupo da snagom dokazujete svoje pravo ali tako je bilo...'- nemili su događaji Romana koji nakon rada po vicotrijanskim selima u brdima,radio je u vojnoj bazi Katarine,na vojnom aerodromu.Tu je radio kao keramičar te nakon toga otišao u Darwin,grad gdje sada živi.'Ništa mi ne nedostaje nego društvo.Volim sport,druženja,pjesmu ali ovdje teško je naći pravog prijatelja.Prijatelja kao što smo imali ondje kod kuće kad si mogao jednostavno ispiti kavu,nasmijati se jednostavnim stvarima u životu koji nije bio opterećen novcem kao što je ovdje.Razumno jer svatko je došao radi stjecanja novca ali nažalost izgubio neke druge vrijednosti.Ali i kad odem u svoju Pulu i proveselim se sa svojim starim društvom opet želim vratiti se ovdje.Teško mi se prilagoditi na onu silnu užurbanost,kompliciranost zakona,papirologije..Čak sam jednom prilikom morao policajcu objašnjavati da iako imam internacionalnu vozačku iskaznicu da sam sveisto Hrvat.'- mrva sjete u riječima
je čovjeka koji je veći dio života proveo na australskom otoku i stvorio ne samo vrijednu imovinu već i obitelj koja živi na različitima dijelovima kontinenta..Tu je i unučad tako da Romano i ne razmišlja o povratku u Istru.
ISTARSKI GULAŠ
U vrijeme kada je lov na klokane bio dozvoljen i kada su farmeri odlučivali o tome kakvu štetu su klokani prouzrokovali te dozolili lov na njih,Romano odlazi u lov.
Klokanovo meso prerađivalo se za pseću i mačju hranu a za klokanov rep rekao nam je da je posebni specijalitet u aboriđana.'Kad aboriđani ulove klokane on odmah ide na vatru,neoguljen i neočišćen tako da kad je jednom napola pečen ili kuhan njegova utroba rasprsne se kao smrdljiva atomska bomba.'- o primitivnom narodu koji i danas teško prihvaća tehnologiju govori istrijan koji je naučio tek poneku riječ naroda koji i između sebe govori mnogobrojnim plemenskim jezicima tako da je veoma teško naučiti jedan dijalekt.On je pak ostao vjeran svojim istarskim domaćim specijalitetima,svojoj joti,gulašu u kojem se na kapuli ne dinsta klokanovo meso.Više desetak puta vraćao se svojoj Puli,sestrama koje su još tamo ali uvijek sa povratnom kartom.Najsjetnije su mu riječi pokojna oca koje su postale i njegov životni moto a koje su još danas ucrtane u njegovo sjećanje.
'Kad sam odlazio od kuće,otac mi nije ništa branio niti je negodovao već samo upitao što ću ponijeti.Odgovorio sam pokazujući na malu putnu torbu.Nakon toga rekao je kako jednom kad se vratim iz bijela svijeta biti će veliki uspjeh budem li se vratio sa njom...'- o dubokim riječima svoga oca
govori Romano koji je svoj život obogatio velikim iskustvima u dalekoj zemlji, ostvario svoje snove o boljem životu ali ostao jednako dosljedan sebi,svojim načelima i vrijednostima koje ga vežu za istarsku zemlju.Ostao je istrijan kojeg stara generacija znala je nazvati po popularnom glumcu Fonziu iz serije Happy Days,ostao mali čovjek sa malom putnom torbom prepune velikog bogatstva zvanog – život.




Post je objavljen 16.04.2008. u 01:05 sati.