3 dana. U svojoj sobi. Pod pokrivačem, za ogledalom, nad stolom, na podu..plutam.
Secirala sam nas u svojoj glavi kao psa koji lovi svoj rep i vrti se besramno i tiho. A on je lovina. Nepostojeći rep, ud koji boli a nema ga, kosti koje plaču kada pada kiša.
Sutra je četvrti dan i vrijeme da ga otpratim u njegovu komoru sa ceduljicom na stopalu. Gurnem ga u srebrni lim i obrišem ruke od pamučnu krpu zaborava.
Ali ne. Još ne. U mom krilu, samo njemu vidljivo, miriše mjesto gdje stanuje spokoj.
Pozlaćujem svoju kožu, kosu širim u beskraj valova, stavljam okus trešanja na sebe...on šuti.
Oblizujem usne i znam..kada više nema metaka- vrijeme je za pobjede u tami.
Post je objavljen 11.04.2008. u 14:48 sati.