Marketing
Vasco Da Gama
Dobro jutro more ! Dobro jutro Malindi!
Moje prvo rastezanje na , ujutro se čini, našoj privatnoj terasi. Spavao sam kao beba. Dobro ono zazivanje Alaha u 5 sati me je malo iznenadilo no nisam se previše razbudio tako da sam se okrenuvši na drugu stranu još malo prišuljao u zagrljaj i zatvorio oči na iduća dva sata.
Slika je poput one koju stvorim u svojoj glavi kad pomislim na odmor. Sunce se malčice odmaklo od morske površine, lagani vjetrić pirka i donosi miris soli. Mir i beskrajno plavetnilo indijskog oceana....
Nakon tuširanja, koje smo shvatili kao privilegiju jer ga u Shanzuu možemo za sada samo sanjati, odlazimo na doručak. Do nas dolazi konobar i uljudno nas pita kavu ili čaj.
„Čaj, molim“
„Imamo španjolski omlet i kobasice.“
„Može.“
Uskoro sam se iznenadio vidjevši da je čaj koji sam naručio ustvari nalik bijeloj kavi više nego čaju. Naime rade ga na mlijeku uz dodatak malo vode. Onda „Ketepa“ vrećica unutra, par žlica smeđeg šećera i ... voila.
Španjolski omlet su jaja sa crvenom i zelenom paprikom te lukom. Jedino kobasice i ketchup su meni poznati okusi. Lilly obožava te koktel kobasice pa joj velikodušno još i prepuštam jednu. Naručujem si malo soka od manga, da ostavim bolji okus u ustima do ručka.
Odlazim do šanka koji je ujedno i pult za dogovaranje noćenja i uplaćujem nam još jedno noćenje. Mislim da nije i posljednje.
Izašavši iz hotela gledamo samo u jednom pravcu. Onaj bijeli spomenik na horizontu je baš kao magnet. Moramo otići do njega. Spuštamo se na plažu u nadi da more nije previsoko i da ćemo njome skroz do spomenika. More se počelo povlačiti no još uvijek nije za hodanje. Pokušavamo obilaznim putem i nakon gacanja po naplavinama algi i morske trave zapinjemo u blatu od kojih 10-15 cm.
„Uuups. Mislim da je ovo bila loša ideja...“
„I meni se čini“ – reče Lilly „najbolje da se vratimo istim putem pa onda idemo cestom“
Izvukavši se iz poprilično skliske i prljave situacije krenusmo puteljkom prema nekakvim zidinama. Vidjevši da je uz zidine nekakva stazica bez razmišljanja skrenemo i prateći kamenu prepreku i krošnje rascvalih stabala dolazimo na širi makadamski put.
„Kud' sad?“
„!?“
Aha, dakle sad bi mi trebao paketić intuicije i malo flastera protiv straha
Ovi putevi su poprilično dobro poznati lokalnm ribarima i djeci no za turiste ili ljude iz Mombase su novi i još neotkriveni.
Opet hodamo nekakvom stazicom i provlačimo se ispod ostataka nekakvih mostića od kamena. Ne želim niti pomišljati što bi sve moglo živjeti u i na tom kamenju. Radije gledam i divim se cvijeću. Pred nama na kojih 200 metara ukazuje se more i konačno sam siguran da smo na dobrom putu. Još 5 minuta i evo nas na proplanku. Zidine su iza nas a ispred.....
Mbuyu (Baobab)
Spomenik obojan u bijelo posvećen jednom od najvećih pomoraca, u one dane kad je biti pomorac značilo ujedno i biti istraživač, pustolov i slobodni trgovac.
Vasco Da Gama je 1493 godine nakon neuspješnog pregovaranja sa vladarima na otoku Zanzibaru bio prisljen pronaći luku u kojoj bi valjda obnovio svoje zalihe na putu prema Calcuti i Goi u Indiji. Ljudi na ovoj obali nisu imali ništa protiv da se pomogne pomorcu,a on im se odužio podigavši mali spomenik više kao orjentir ljudima koji plove morem i niti ne sluteći ostavio im jednu turističku atrakciju koju će ludi mizungu obići 511 godina kasnije.
Zasljepljen slavom i značajnošću mjesta i događaja koji su se na ovom istom komadiću zemlje odigrali te nepobitne povezanosti poznatog moreplovca i moje malenkosti počeh kovati ili bolje reči zidati svoj spomenik.
„Evo nekak mi se čini da bi ovdje mogao stajati odnosno sjediti“
Lilly me samo pogledala i kimnula u znak odobravanja.
Sigurno si je mislila Spičilo ga sunce pa je bolje da čim prije odemo u hlad
Vasco Da Nte
Nakon kratkog maštarenja konačno odlučih i ja sakriti se u sjenovitu stranu spomenika.
Naslonih se na hladan kamen i obrišem znoj. Dobra prigoda za promjenu filma.
Gledam prema obližnjem kamenju i zapazim dvojicu „ribara“ kako stoje u lokvici slane vode i čekaju. Nisu niti pomislili bacati mreže ili se mučiti sličnim glupostima. Znaju oni da poneka glupa riba uvijek čeka zadnji čas i ne uspije se vratiti u duboku vodu. Samo ju treba uočiti kad promoli glavu ispod kamena i onda joj dati ostima ili kopljem po kostima. Isto vrijedi i za hobotnice.
Možda se nekome čini da je to prilično diletantski pristup složenom poslu kakvo je hvatanje ribe. I je i nije. Prvo oni imaju vremena na bacanje i nikuda im se ne žuri. Drugi je razlog da vjerojatno i nemaju nekog boljeg posla za raditi. Ovdje su sa prijateljem, na morskoj obali, do koljena u vodi. Pričaju o muškim stvarima, zapale koju i uživaju u cvrćanju mora koje se isparava sa sve suhljeg morskog dna.
Ribarsko prigovaranje
Ne mogavši više izdržati odoh do litice i potražim način i put da se i ja spustim na morsku razinu. Vidim dječačića od kojih 7-8 godina i mislim si ak' je mogao on mogu i ja.
Skočim na kameni blok, pa na još jedan i tako se spustim. Okrenuvši se vidim da je cijelo područje oko spomenika osigurano kamenim blokovima kako bi valovi napravili čim manju štetu.
Cvrćanje postaje još glasnije i pogledom potražih moguće stanovnike lokvica vode. U jednoj zapazih malog račića sa crvenim klještima.
„Bok maleni. Da se upoznamo ja sam hm.... Vasco me zovu“
Nije mu se svidjela moja njuška preblizu njegovoj i samo njegovoj lokvici. Podigao je kliješta i priprijetio. Ma daj tko se još takvih malih stvorenja boji.
Vidjevši da je ovaj stvor koji čuči pored lokvice očito slabije mentalno obdaren krene u napad. Na kojih 30 cm skužim da je ovaj ozbiljan. Koraknem unatrag ali klještić ne odustaje.
Pa ovaj me je odlučio uštipnuti pošto poto
Posramljen i pobijeđen mičem se od njegovog teritorija. Bolje da si nađem ravopravnog suparnika. Možda kakvog puža ili kozicu.
Spomenik Vascu Da Gami
Sunce je visoko i prži nesnosno. Istim putem odlazimo u hlad i uopće me nije briga ima li nekoga ili nečega na zidinama. Kad smo se dokopali šumovitijeg dijela malo zastanemo i rezimiramo.
„Mogli bi natrag do hotela, nazvati onog sa tuk-tukom pa do grada kupiti voća“
„Može. Zovem ga odmah“
Naš indijski taksist je na pola sata odavdje.Taman dovoljno vremena da odem do sobe i malo se ofriškam usput.
Usput sam se i presvukao u novu majicu. Krećemo prema centru Malindija i čudom se čudim popločenim ulicama i nedostatku hrpa smeća. Totalno netipično za Afriku. Kupimo par manga i ananas te odlučimo pronaći sladoled.
Odveze nas do, očito po ljubaznom pozdravljanju, nekog od njegove rodbine. Uđosmo unutra i nakon kraćeg razgledavanja otvorimo škrinju sa sladoledima. Ja ću ovaj od čokolade, Lilly isto, a njega to baš ne zanima on bi radije sok. Ne previše hladan.
Sjedim u tuk-tuku i ližem onaj sladoled brzo da brže ne mogu. Vrućina je ipak brža. Ruke su mi u čokoladnom mlijeku do laktova. Lice mi je ljepljivo..... A tek moja nova majica..
Dakle zato je ona škrinja poprilično puna čak i iza podneva. Drugi razlog je valjda cijena.
Vrativši se u hotel uviđam da nije samo majica puna čokoladnih mrlja već i hlaće.
Ovaj izlet me je koštao, osim poprilično glupog osjećaja kad sav pokapan sladoledom ulaziš u pun bar u sklopu hotela, razmišljanja kako oprati i gdje posušiti hlaće.
Obzirom da sam na put ponio samo 2 para.
Sva sreća da je vani još uvijek paklena vrućina. Sve što se smoči u Africi je suho za najviše 30 minuta.
Večernji zrak
Na većeru smo otišli do obližnjeg restorana i probali „Kuku wa nazi“. Piletinu u kokosovom umaku. Osim što nisam imao ideju kako bih to trebao jesti budući da posluže piletinu u jednoj zdjelici, a rižu i salatu na tanjuru, drugih problema nisam imao. Prepunih želudaca odosmo na spavanac.
Iako smo prije večere imali ideju o posjetu nekom disco klubu, ista se istopila tijekom ostatka večeri.
Post je objavljen 16.03.2008. u 18:53 sati.