Vezano za prijelezna razdoblja u našim životima, svi rezimiramo i analiziramo prošle događaje i pokušavamo odrediti jesmo li ili nismo učinili nešto krivo.
Često, iz vlastite perspektive, prosuđujemo radnje drugih ljudi i odlučno tvrdimo da mi to tako nebi napravili.
Jučer mi je palo na pamet, možda, različiti ljudi na različite načine dolaze do cilja. I kako onda možemo reći da je moj stav bolji i pametniji.
Kako onda možemo uopće dijeliti savjete jedni drugima, kad savjet koji je dobar za mene može biti poguban za drugu osobu.
Postoli li ispravan/pravi put? Jesu li svi jednako krivi i jednako pravi?
Što onda ostaje? Cilj?
I vraćamo li se onda onome: CILJ OPRAVDAVA SREDSTVO?
Umaram se velikom količinom informacija koje mi kolaju po mozgu. Ili će mi trebati nova RAM-Memorija ili ću se restartati.
Slušate li vi savjete? dajete li ih? Zašto ih dajete/ne dajete?
zaključak:
Nema pravog ili krivog puta. Ima jedan put i mi s pozitivnim ili negativnim razmišljanjima. I na taj način upravljamo svojim životom i kreiramo ga.
Dobro se dobrim vraća.
Ljude treba cijeniti i voljeti.
Ne treba se zatvarati u kukuljice.
Često treba iskrvariti da bi se vidjeo napredak.
Bol boli.
Ljudi su tužni i treba ih vidjeti.
(Jako sam pametna ovijeh dana, jako!)
Post je objavljen 10.03.2008. u 15:45 sati.