Ovu sam knjigu kupila još pretprošle godine na Interliberu,pročitala trećinu i onda stala.Sad sam je nedavno ponovo uzela i odlučila završiti.Što reći o čitavoj knjizi?Meni ovo nije prvi susret s Balaševićem,odnosno s njegovim knjigama.Kad čitam njegove knjige,imam jedan veliki problem,a to je da stalno mislim što je stvarno, autobiografski,a što nije.Tako je bilo i s ovom knjigom.Ima u njoj prekrasnih rečenica,čitavih dijelova koji bi se mogli prepisati ,koji bi se mogli komotno provući kao aforizmi.Priča je to o tri najbolja prijatelja:Martinu Lufteru,Popcu i samom autoru koji se ovdje zove Džokej,njihovom odrastanju,lijepim i ružnim trenucima u njihovim životima.Priča je to i o dvije Džokejove ljubavi,o Veverici i o Emiliji,novinarki iz sadašnjosti koja ga dolazi intervjuirati i kojoj priča svoj život.Džokej radi na benzinskoj pumpi,razočaran je svojim životom,ljudima koji su ga okruživali u doba najveće slave, raznoraznim prevarantima koji su samo gledali kako da izvuku što više novaca od njega i takvog ga upoznaje Emilija.
Uglavnom,drago mi je što sam knjigu pročitala,ali više volim Balaševića u pjesmama.I to je osnovni problem.
Ja nisam neka ljubiteljica njegovih pjesama od sad,ja sam voljela njegove pjesme kad su nastajale,u osamdesetim.Naravno,one stare koje su prve došle,npr,Prva ljubav.Volim i ove nove,a trenutno mi je najdraža Nedostaje mi naša ljubav.Tu pjesmu mogu slušati 17 puta za redom i neće mi dosaditi.
Post je objavljen 09.03.2008. u 00:57 sati.