Došlo je vrijeme za novi post.
O čemu da pišem?
Jučer je bio 29. veljače. Dan koji se pojavljuje jedanput u četiri godine.
Što sam radila za taj dan?
Ništa posebno.
Probudila sam se i baš mi se fućkalo za to što je 29. veljače.
Što se zanimljivo događalo?
Ništa.
Osim što sam se užasavala činjenice da me pita geografiju i da pregledava vježbenice.
Zato sam cijeli dan provela rješavajući vježbenicu.
I štrebajući geografiju.
Nabrzinu sam se spremila za školi i odjurila na biologiju jer sam kasnila.
Na pola puta sam se sjetila da sam zaboravila opremu.
I tako sam se vraćala kući da torbi od 11,1kg dodam teret od 1kg.
Kad sam se napokon dogegala do škole, rakli su mi da nakraju nemamo biologiju.
I tako sam nekako došla kući, prekipjelo je i meni i mojim leđima i izbacala sam iz torbe:
-stvari za engleski
-atlas za zemljopis
-fascikl s papirima iz hrvatskog
Evo neke činjenice:
-Pisali smo test iz engleskog. Prvi put nam je dopustila da se koristimo knjigom, bilježnicom, vježbenicom...
Ja sam, normalno, to ostavila kod kuće.
-Rekao je da će pitati one koji nemaju stvari za zemljopis, a ja sam, naravno, atlas ostavila kod kuće.
-Najavila je da na kraj sata pregledava zadaću koju smo imali iz nekih papira.
Ja sam te papire ostavila kod kuće, među gomili ostalih papira.
Baš krasno.
Došlo mi je da se ubijem od muke.
Ali nije bilo vrijedno toga.
Jer, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine...
-Test toliko lagan da mi nije trebala pomoć. A ovi koji su se sližili knjigama nisu stigli do kraja sata napisati test.
-Meni je i tako i tako bilo suđeno da ogovaram pa moj atlas pada u drugi plan.
I pitao je. Ali nije stigao do kraja sata.
-Zaboravila je da će pregledati zadaću.
-Nismo imali povijest jer se učitaljica nije pojavila.
Zapamtite:
Da trebamo biti zahvani što nam život uvijek ne daje ono što tražimo.
Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijevao od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Da je ponekad sve što netko treba nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje.
Da činjenice, ako ih ignoriramo ili izbjegavamo, ne mijenjamo.
Da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmijehom.
Da je život težak i zahtijevan, ali da smo žilaviji i izdržljiviji.
Da nitko nije savršen dok se ne zaljubiš u njega.
Da vrijeme liječi sve rane.
Da svi žele živjeti na vrhu, ali se sva sreća i radost dogodi dok se uspinješ.
Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Andz Roonez
Post je objavljen 01.03.2008. u 20:49 sati.