Koliko snage imam da odbacim staru, izbljedjelu i ranjenu ljubav? Ali do te ljubavi mi je još uvijek stalo...Njemu nije...Kako ću ga ponovno osvojiti? Ili je možda bolje da se pomirim...Gotovo je...Malo je kasno za osvajanje...Sada je vrijeme da uklonim njegovo ime iz svoga srca...Osjećam okus neke gorčine...Ne želim da to završi...Ali već je završilo...Zašto njegovo ime ne želi izaći, otići...U mome srcu neće strunuti, naprotiv, živjet će i cvast...To me i muči...Biti će to prava patnja...Jer on u meni živi, a ja u njemu ne...Ja mislim na njega, a on misli na drugu...
Kako ću sama sebi dokazati da ga mogu zaboraviti...Da, dokazati sebi, ne drugima...Nije mi bitno šta drugi misle, vide i pričaju...Najvažnije je da ja dokažem sebi...Ali kako? Kako ću dokazati da mi ništa ne znači, kada mi još uvijek znači sve...Malo mi je bed...Još jučer sam bila takve volje da sam silno željela da zauvijek nestane iz mog života...Ali...Što se to dogodilo od jučer do danas? Čemu ta nagla promjena koja mi govori da sam tako slaba i da ga nikad neću moć zaboravit? Ili je to samo zato što je jučer bio čudan dan i što jučer nisam nikoga trebala...? Pa ni njega...Možda sam ja samo zabrijala da ne mogu bez njega, ali, ne, nije tako...Voljela bi da je...Sve me to samo želi ugušiti....Zar sam tako nestabilna? Da...
Htjela bi sa sigurnošću reći da ću se sutra probuditi i da neću znati tko je on...Da neću znati da je postojao u mom životu...Da se neću sjećati jednih očiju koje su me osvojile, zbog kojih su mi koljena klecala...Ali gdje mi je ta sigurnost?
Kako da pogledam u njegovu sliku i da ne poželim biti s njim... Odma se bude sva sjećanja...Kako da se ne sjetim onog zlatnog dečka...Zlatni dečko koji me osvojio...Ali on više nije isti...Njegova slika me i dalje podsjeća na dečka koji je za mene bio, a ne koji je sad...Taj dečko mi nikad ne bi rekao nešto ružno...On ne bi povrijedio nikoga...Činjenica je da sam sama bila kriva...Imala sam krivu sliku o njemu...Davala sam mu osobine koje on nema...Zamišljala sam ga onako kako sam htjela, a ne kakav je bio zapravo...On nije bio zlatni dečko...Ali ja sam ga zavoljela kao zlatnog...Kao dečka koji sve voli i iako je ponekad bezobrazan, zapravo je veoma dobar, ali to ne pokazuje...Nije mi bilo bitno sve ono što su mi drugi pričali o njemu...Ništa mi nije bilo bitno...Jednostavno sam vjerovala u nešto dobro...Bilo što što je rekao, za mene je bila istina...On sam je bio jedina istina koju nisam željela izgubit...
Sada znam...Sada sam sigurna....Ali još uvijek mi nešto nije jasno...Kako sam se mogla tako prevariti...?
Post je objavljen 01.03.2008. u 19:05 sati.