predugo sam bio zatocen
u ovoj zimi nezadovoljstva
dok dani bjeze
u prigusenoj tisini
i mirisi ceznje
u boli bljede,
u samoci nestaju
vatra razdetala mi je kozu
rastrgala mi je srce
ostalo je samo tinjajuce
sumporom zasuro meso
pod svjetlom prijatelja
vjetar sazaljevanja
donesao mi te u narucje,
naucio te jezik kojim govorim
proljece dolazi...
nestvarno, sad se cinis
dok jecaji sanjara odjekuju
u sjanima smedjim ocima
koje bjeze iz vida moga
sad se mucim
sad se trgam
iznutra
tjeram na zaborav
razuma koji mi govori
da odlazis...
Post je objavljen 27.02.2008. u 22:55 sati.