...dakle, ne nadam se da će me ponovo zvati. Za mene je prekasno, već sam se zaljubila. Govore mi, kada si zaljubljen, ništa ne može poći krivo. E, tek tada meni ništa ne polazi za rukom. Ostajem sama i valjam se u blatu i rigotini lokalnih pijandura kod kojih sam zauvijek obilježena kao jedna od onih "koje prodaju tijelo za litru Pelinkovca". I još se očekuje od mene da hodam uzdignute glave, a pogledi nejebanih djevojčura me proždiru. Spašava me to što ne živim duhom u ovome svijetu, i ovih dana maštam samo o njemu. Smrznula sam sliku njegova lica dok spava, zakopala je duboko u svojoj duši, bojeći se da je ne otopi vatra koja me guta malo-pomalo. Zapamtila sam njegov pohotni izraz lica kada me gledao kad sam mu okrenula leđa. Pogledala sam ga nevino, preko ramena, a pramen crvene kose mi je ovlaš pomazio obraz. Baš onako kako bi on htio, da smije (pred ljudima). Čitala sam mu misli, jasno sam ih vidjela u njegovim očima, a njegove filozofske rasprave nisu me zanimale, bila je bitna samo njegova ruka koja je klizila po mom bedru. Ne voli diranje vršcima prstiju, to ga škaklja, ne voli ni grebanje, kaže da ga boli. A u ovome svijetu, da bih preživjela bol koju mi drugi nanose, moram uzvraćati istom mjerom, ni manje, ni više. Danas sam ga zaboravila, koračala sam u poderanim starkama kroz zelenu jutarnju svjetlost, samo sam jedanput dotaknula tlo. Bila sam svjesna zraka kojeg udišem, laganog povjetarca koji me njiše, dok se pokušavam ispraviti u svom lebdenju. Nisam se opirala toj struji koja me nosila, nisam se ni bojala kud će me odvesti, bitno je da putujem. Učinilo mi se da sam ga vidjela, plesao je na haubi crvenog auta, neobrijan i bos. Okrenula sam glavu iako sam željela zaplesati s njim. Probudila sam se usred livade, vrhovi moje kose plutali su u rijeci, gotovo ih je odsjekao pijani paladin koji se usudio vitlati svojim mačem tik uz mene. Njogov performans su s druge strane rijeke dolazili gledati djeca kiselo nasmijanih lica i oronule starice suhih očiju. Djeca su s istim smješkom gledala kako starice umiru izgovarajuči kletvu upirući prstom u mene. A ja sam gledala kako ta djeca padaju mrtva kao pokošena dok pepeo starica još nije odletio odnesen vjetrom. Na ovu livadu više ne idem, ostavljam paladina na toj rijeci, ne želim doći u napast da mu otmem mač i prerežem njime svoj vrat. Sama ću naći put nazad. Postaje mi hladno dok trčim bez kaputa, ali možda pozvonim na Pedofilova vrata da me ugrije u svom krevetu, da se bar prividno i nakratko osjećam voljenom.
Post je objavljen 26.02.2008. u 20:45 sati.